VITEZ - KRILNIK HOS-a - GENERAL BOJNIK

BLAŽ KRALJEVIĆ - ERO

NAČELNIK GLAVNOG STOŽERA HOS-a ZA HERCEGOVINU

IN MEMORIAM

Copy and WIN : http://bit.ly/copy_win
IN MEMORIAM

Copy and WIN : http://bit.ly/copy_win

17.rujna 1947 Ljubuški

09.kolovoza 1992 Kruševo

Blaž Kraljević rođen je 17. rujna 1947. u mjestu Lisice kralj Ljubuškog, kao jedan od osmero djece Mare i Nikole Kraljevića. Kada je imao 19 godina, otišao je na privremeni rad u Njemačku ali je u ljeto iste godine otišao u Australiju. Brzo se snašao i otvorio restoran te postao uspješan poduzetnik. Imao je dva sina sa prvom ženom Džemilom. Pristupio je emigrantskoj organizaciji Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), kojoj je cilj bio rušenje Jugoslavije i obnova nezavisne hrvatske države. Kao član HRB-a, Blaž Kraljević je trebao sudjelovati u Bugojanskoj grupi 1972. ali je u tome bio spriječen od australske tajne policije ASIO.

U proljeće 1990., nešto prije prvih višestranačkih izbora, vraća se u Hrvatsku i postaje član Hrvatske stranke prava. Nakratko se vraća u Australiju radi sređivanja poslova i ponovno se vraća u Hrvatsku 28. rujna 1990.

Po dolasku u Hercegovinu, postao je šef promidžbe Hrvatske stranke prava, a 15. prosinca 1991. imenovan je zapovjednikom ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, sa činom pukovnika HOS-a. U Ljubuškom je osnovao logor za obuku HOS-ovaca, a početkom 1992. organizira obranu Bosne i Hercegovine i stavlja se pod zapovjedništvo Predsjedništva RBiH.

Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovni bio je trenutak istine za Blaža Kraljevića, koji se istaknuo kao darovit i pošten vojni zapovjednik koji je postigao mnoge uspjehe u Hercegovini i ostao bez moralnih mrlja u biografiji patriote: pomogao je u oslobađanju Mostara skupa s HVO-om i Armijom RBiH, zatim osvaja Stolac i počinje zauzimati položaje oko Trebinja, najvećeg četničkog uporišta u istočnoj Hercegovini.

 

Politika Hrvatskih obrambenih snaga bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. Hrvatske obrambene snage dostigle su u ljeto 1992. zavidnu jačinu. Nakon oslobađanja Mostara Hrvatske obrambene snage, u kojima se pored Hrvata borio i dobar dio Bošnjaka, izvršile su prodor do grada Stoca, a dana 6. kolovoza zauzele su dijelove općine Trebinje. Blaž Kraljević je izdao javni proglas u kojem poziva Hrvate i Bošnjake, tada Muslimane, da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine.

Nakon što je HOS oslobodio dijelove općine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaža Kraljevića na sastanak u Mostar, dana 9. kolovoza 1992., tobože radi dogovora o daljnjem tijeku ratnih operacija protiv srpskih paravojski. Ratni zločinac Vinko Martinović Štela odveo je generala Kraljevića na mjesto sastanka. Sastanku je navodno nazočio i Bruno Stojić "ministar obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne". Na tom sastanku Mate Boban je zatražio od Blaža Kraljevića da razoruža Bošnjake u HOS-u jer su oni svi "balijski izdajnici koji će Hrvatima zabiti nož u leđa" što je Kraljević odbio. Pri povratku sa sastanka zapovjednik Blaž Kraljević je s osam pobočnika Hrvatskih obrambenih snaga (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeća obrane. Kraljevićeva pratnja zasipana je iz 20 automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih obrambenih snaga bilo je likvidirano. Ubojice su pokušali tajno tijela odvesti do mora te ih baciti na pučini kako bi zataškali zločin ali je vozilo s tijelima pronašla Hrvatska policija.

Blaž Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice 13. kolovoza 1992. Vodstvo Hrvatske stranke prava ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši čin u Hrvatskim obrambenim snagama.

Nakon toga HOS u BiH se raspao a krajem 1992. je između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka izbio krvav sukob koji je okončan tek početkom 1994. Neki od Kraljevićevih ubojica su uhićeni ali im nikada nije suđeno zbog ubojstva Kraljevića.

"...09.08.1992. godine...pošao sam rano u Stolac. 'Devet Hosovaca mrtvi leže na cesti u Kruševu',  reče mi vozač koji razgoni hranu vojsci.  Kakvo Kruševo? Kakvi mrtvi? Tko će ubiti devet Hosovaca? Odakle Hosovci tamo danas,  pa Kruševo je u našim rukama???

Uskačemo u auta i pravo u Kruševo. Vidim auta na cesti i više ništa.

Prilazim mjestu zločina, gledam izrešetana  auta, krv, mozak, otpalu kosu, naočale, Blažev lančić, Šahdin pištolj  u komadićima. Vrućina je velika. Muve se kupe po dijelovima kose i mozga. Suze mi naviru, jecam, okrećem se...Užas!... Kupim okolo metke 7,62,5,54 velike kostolomce, ostao im je RPG na prozoru, nekoliko šaržera punih na cesti. Gledam preko zida, preko cijele dužine ugažena trava, ostaci razne hrane, što su jeli čekajući u zasjedi. Auta liče na sita, stotine, stotine rupa... Zemlja se vrti oko mene, krv svuda, po tabli od ruku.... Mrtva tišina. Ni cvrčci se ne čuju. Sve je pobjeglo sa mjesta zločina. Gdje su tijela? I tijela su odnijeli! Šta sada..šta sada bože? Zar brat na brata? Kakav zločin!...Nezapamćen. Tko je ovo učinio: Udba, Kos ili  naši? Zašto su tijela odnijeli? Zar gazdi moraju donijeti dokaze? Gdje su tijela? 

Te noći doznajemo da su tijela nađena u Splitu na rivi, vjerovatno su pokušali da ih bace u more...

Ubijeni su: Blaž Kraljević, Šahdo Delić, Osman Maksić, Marko Stjepanović, Vinko Primorac, Ivan Granić, Mario Medić, Rasim Krasnići i Gordan Čuljak. Tko pobi ove ljude bože moj? Ovu sirotinju! Tko ima takvu hrabrost da počini ovakav zločin?

12.08. čekamo 17 sati kad će doći tijela iz Splita, narod se okuplja oko stožera, ima ih već nekoliko tisuća, pripremamo prostor gdje ćemo tijela postaviti.

General Blaž Kraljević, Zapovjednik HOS-a

sa suborcima Petar Majić (lijevo) i pokojni Ante Barišić desno, u Ljubuškom na ljeto 1992. god.

LJUBUŠKI 1992. GOD.

Hvala gospodinu Petru Majiću, pomoćniku generala Blaža Kraljevića, a danas predsjedniku Udruge dragovoljaca organizatora otpora HOS-a u Hercegovini koji nam je poslao ovu sliku.

Komemoracija devetorici ubijenih HOS-ovaca ispred stožera u Ljubuškom 13. kolovoza 1992
Komemoracija devetorici ubijenih HOS-ovaca ispred stožera u Ljubuškom 13. kolovoza 1992
Posmrtni ostaci devetorice ubijenih Hosovaca , Ljubuški stožer HOS '92
Posmrtni ostaci devetorice ubijenih Hosovaca , Ljubuški stožer HOS '92

13.08. pokopani su svi bojovnici. Gledam Vinkovu djecu: 'U kojem je sanduku naš tata', pitaju...Suze mi teku..lice se grči...O bože! Okrutne li smrti!

14.08. u petak sahranjen je Blaž...tisuće i tisuće ljudi na pogrebu... Hosocvci iz Srednje Bosne su pošli na pogreb ali su ih zauistavili u Širokom Brijegu i nije im dopušteno da dođu. Na sahrani su govorili mnogi... Došao je Paraga. Nikoga od službenih vlasti nije bilo.

Sahrana Blaža Kraljevića
Sahrana Blaža Kraljevića

Zbogom  veliki šefe, bio si najbolji čovjek, najbolji zapovjednik, voljeli smo te, cijenili, umrli smo s tobom..."

Odlomak iz knjige "Hos u Bosni i Hercegovini 1991-1993"

Ubojstvo Blaža Kraljevića

Što je prethodilo atentatu

Nakon što je Jugoslavenska narodna armija (JNA) na osvajačkom putu prema Hrvatskoj razorila mjesto Ravno u Bosni i Hercegovini, još i prije službenog početka rata u Bosni i Hercegovini, Hrvati Bosne i Hercegovine počinju organizirati obrambene jedinice za obranu od napada velikosrpskih terorista.

3. siječnja 1992. u Ljubuškom je utemeljen Stožer Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koje su započele pripremu hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine za obranu od sve jasnije agresije snaga koje su htjele stvoriti Veliku Srbiju.

Nakon otvorene agresije JNA na Bosnu i Hercegovinu, počinje rat u kojem su velikosrpske snage ovladale većim dijelom zemlje. No osim HOS-a, 8. travnja 1992. se osnivaju i Teritorijalna obrane Bosne i Hercegovine (TO BiH) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) te započinje oštra borba između snaga odanih Bosni i Hercegovini i velikosrpskih snaga.

Udružene hrvatsko-bošnjačke snage započinju sa oslobodilačkim operacijama i u operaciji Lipanjske zore, 12. lipnja 1992. oslobađaju grad Mostar. No nakon toga, počinju dolaziti do izražaja sve veće suprotnosti u ratnim ciljevima HOS-a i HVO-a.

HOS, pod vodstvom pukovnika Blaža Kraljevića, i s potporom Dobroslava Parage, predsjednika Hrvatske stranke prava (HSP), je namjeravao obraniti Bosnu i Hercegovinu u cijelosti, te nakon toga stvoriti državnu konfederaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sredinom srpnja, HOS je prihvatio vrhovno zapovjedništvo Armije BiH.

HVO, većim dijelom odan Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i njenom vodstvu na čelu sa Matom Bobanom, je namjeravao obraniti samo one krajeve Bosne i Hercegovine koji su bili naseljeni Hrvatima, te iste krajeve ujediniti u "Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu", koja je proglašena 18. studenog 1991.[1]

Nakon oslobađanja Mostara, započinju i sve češći incidenti između HVO-a i HOS-a te HVO-a i Armije BiH. Vodstvo HVO-a ne priznaje jedinice Armije BiH na području "Herceg Bosne" dok zahtjeva od vodstva Armije BiH da dopušta djelovanje jedinica HVO-a na području pod njihovom kontrolom.

U HOS-u su se zajedno borili Hrvati i Bošnjaci, kojih je bilo do 40%. Borci HOS-a su na borbenim položajima imali dobru suradnju sa borcima HVO-a ali, kako sami kažu, časnici HVO-a su pravili probleme u odnosima jedinica dviju vojski. Mnogi vojnici HVO-a, ponekad i čitave postrojbe, su prelazili u redove HOS-a zbog HOS-ove politike zajedničke hrvatsko-bošnjačke obrane cjelovite Bosne i Hercegovine.

Zbog svojih stavova o cjelovitoj Bosni i Hercegovini, Blaž Kraljević je bio sve cjenjeniji od strane vlade Bosne i Hercegovine ali i sve omraženiji od strane vodstva "Herceg-Bosne". Dok je HOS postizao velike uspjehe u borbama sa srpskim paravojskama, Blažu Kraljeviću su stizale prijetnje smrću.[2] Još 9. svibnja, Kraljević je izdao proglas u kojem je napao Matu Bobana zbog njegovog dogovora sa Radovanom Karadžićem u Grazu na kojem je navodno vršen dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio. U istom proglasu, Kraljević je pozvao jedinice HVO-a da uskrate poslušnost Bobanu i stave se pod zapovjedništvo HOS-a.

Hrvatska zastava istaknuta pred vojarnama HOS-a

Kraljević je imenovan general-bojnikom Armije BiH a 2. kolovoza je postao član Glavnog Štaba Armije BiH. Još u srpnju, u Ljubuškom je pred Stožerom HOS-a održana smotra vojnika HOS-a pri čemu su istodobno istaknute ratna zastava HOS-a, hrvatska narodna zastava i tadašnja zastava Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima.

O prijetnjama ubojstvom Blažu Kraljeviću se raspravljalo i u vodstvu HOS-a Hercegovine, neki su i predlagali odlazak HOS-a u ilegalu, na što je Kraljević rekao:"Momci, nikakva ilegala ne dolazi u obzir, ovo je moja zemlja, ja ću njome uzpravno hodati dok sam živ. Drugo, i sami ste svjedoci da se s njima (vodstvom HDZ-a BiH) ne može ni razgovarati, ni dogovarati, ni pregovarati. Oni nemaju svoj stav, ni mišljenje. Zagreb misli umjesto njih, oni su tek interfoni za prenošenje zapovjedi ili puki izvršioci istih. Što se pojačanog opreza i mjera sigurnosti tiče, za njih nema potrebe. Mi nikada nećemo pucati na Hrvata, ma kakav on bio. Zar je u povijesti bilo malo međusobnog klanja? Ja se, dakle, neću kriti. Momci, ako ova glava spašava hrvatski narod, ako u tom pravcu ona nešto znači, evo je odmah. Ne trebaju me čekati po busijama i zasjedama, evo im Blaža Kraljevića na pladnju, ako je do njega. Laku vam noć!"

Ubojstvo Blaža Kraljevića i 8 bojovnika HOS-a 

7. kolovoza 1992., snage HOS-a osvajaju dijelove općine Trebinje, največeg velikosrpskog uporišta u istočnoj Hercegovini. Dva dana kasnije, 9. kolovoza, Kraljević je bio pozvan u Mostar na sastanak sa Matom Bobanom. Stigavši u Mostar, Kraljević je prvo održao sastanak sa lokalnim zapovjednicima HOS-a na kojem je najavio da snage HOS ulaze na područje Trebinja radi oslobađanja tog mjesta od četnika. Također je najavio da se pukovnija HVO-a "Stjepan Radić" iz Ljubuškog sprema prijeći u sastav HOS-a.[3]

Sastanak predstavnika HOS-a i HVO-a je organizirao Vinko Martinović "Štela", jedan od zapovjednika HOS-a u Mostaru, a sastanku je bio prisutan i Bruno Stojić, ministar obrane "Herceg-Bosne". Kraljeviću je u pratnji bilo osam časnika, vojnika i vojnih policajaca HOS-a: Mario Medić, Šahdo Delić, Goran Čuljak, Rasim Krasniqi, Vinko Primorac, Ivan Granić, Osman Maksić i Marko Stjepanović.

Na sastanku je Boban odmah zatražio od Kraljevića da razoruža Bošnjake u HOS-u je su "oni svi balijski izdajnici koji će Hrvatima zabiti nož u leđa". Boban je također zatražio od Kraljevića da se stavi pod zapovjedništvo vodstva "Herceg-Bosne".

Kraljević je ljutito odbio oba zahtjeva izjavivši da ne priznaje ni "Herceg-Bosnu" niti Bobana kao predsjednika i sastanak je završen. Kraljević je nakon toga u mostarskom hotelu "Ero" održao govor pred novinarima na kojem je najavio ustrojavanje zajedničkog zapovjedništva HOS-a, HVO-a i Armije BiH, te kritizirao Franju Tuđmana i Matu Bobana. Nakon govora pred novinarima, Kraljević i njegova pratnja su u dva automobila krenuli natrag u Ljubuški.

U naselju Glamuzine kod Kruševa nedaleko Mostara, na kontrolnom punktu Varda, oko 14:00 sati, vozila HOS-a su zaustavljena od Vojne policije HVO-a. No osim policije, tamo se nalazilo i 15 vojnika Kažnjeničke bojne, jedinice HVO-a pod zapovjedništvom Mladena Naletilića "Tute", desne ruke Mate Bobana.

Čim su se vozila HOS-a zaustavila, vojnici HVO-a su na njih otvorili paljbu. Svi putnici, među njima i Kraljević, su pobijeni. Na vozila je ispaljeno 2000 metaka. Nakon toga, tijela su izvučena iz vozila a tada su se pojavili i Mladen Naletilić i Ivan Andabak, Neletilićev nadređeni. Andabak je još svakom ubijenom HOS-ovcu ispalio metak u glavu.

Pokušaj sakrivanja zločina

Nakon atentata, tijela HOS-ovaca su prevezena pred Duhansku stanicu u Širokom Brijegu, gdje je bilo zapovjedništvo Kažnjeničke bojne.[4]

Zatim su natovarena u kombi sa namjerom da se prevezu do mora i pod okriljem noći, prekrcaju u motorni čamac i bace na pučini. Kombi je krenuo dolinom Neretve u pravcu Ploča. Na vojnim i policijskim punktovima nije bio zaustavljan.

U kasnim poslijepodnevnim satima u Omišu, u pravcu Splita, kombi je stao na semaforu. Tada je jedan policajac primjetio da iz vozila kaplje krv. Kako je lokva krvi postajala sve veća, policajac je prišao vozilu a vozač je istog trenutka pobjegao, napustivši vozilo. Policajac je otvorio kombi i otkrio 9 mrtvih vojnika u crnom. Ubrzo je pod strogom policijskom pratnjom, vozilo s tijelima prevezeno na Odjel patologije Vojne bolnice u Splitu. U bolnici se na liječenju nalazio bojnik Stanko Primorac "Ćane", zapovjednik I. bojne HOS-a, koji je identificirao Blaža Kraljevića.

Nakon ubojstva 

Isti dan, čuvši glasine, troje članova HSP-a i HOS-a, na čelu sa Mladenom Bošnjakom, koordinatorom HSP-a na Hercegovinu, je pošlo u Široki Brijeg, gdje su odvedeni u hotel "Park", na razgovor sa Naletilićem "Tutom". Tuta je rekao da su HOS-ovci prvi otvorili paljbu na vojnu policiju HVO-a, pri čemu je navodno poginuo jedan pripadnik Kažnjeničke bojne, sa nadimkom Brazilijano, na što je HVO odgovorio vatrom i pobio sve HOS-ovce. Tada im je održao politički govor o tome kako su HOS-ovci i HSP-ovci zavedeni, kako ne znaju za što se bore, te za kraj dodao:"Doć'u u ponediljak u Ljubuški i skinuti sve 'ljiljane', je li jasno?! Poslije ću, zapamti dobro, ubiti Paragu, Kljuića i Aliju. A kad sve ovo prođe, kad svrši rat, ja ću se učlaniti u HSP, ja sam pravaš veći od sviju."

Dan nakon ubojstva Blaža Kraljevića i 8 njegovih pratitelja, dogovoren je sastanak vodstva HOS-a i HVO-a u Grudama radi pokušaja smirivanja situacije. HOS su predstavljali načelnik Glavnog Stožera HOS-a general Ante Prkačin (koji je radi toga poslan iz Zagreba od vodstva HSP-a), bojnik Stanko Primorac "Ćane", i bojnik Krešimir Pavičić "Pava". HVO su predstavljali Vice Vukojević[5], Mate Boban, i načelnik Glavnog Stožera HVO-a Slobodan Praljak. Situacija na sastanku je bila iznimno teška, Vukojević je odbijao sve prijedloge HOS-ovaca, i one o smirivanju situacije, vikao je da za 24 sata ne želi vidjeti ni jednog vojnika s oznakom HOS-a "ili će svi proći kao Kraljević".[6]

Blaž Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice kraj Ljubuškog 14. kolovoza 1992. Vodstvo HSP-a ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši čin u Hrvatskim obrambenim snagama. Njegovi ubijeni suborci su posmrtno promaknuti u činove pukovnika HOS-a.

Ante Prkačin se ponovno sastao sa Bobanom u Grudama 23. kolovoza i tada je s njim potpisao sporazum kojim je praktički pristao na raspuštanje HOS-a u BiH. Zbog toga, Prkačin je istog dana isključen iz HSP-a. Nakon toga, HOS u BiH se osipa, a njegovi pripadnici ili prelaze u HVO i Armiju BiH, ili napuštaju BiH i odlaze u Hrvatsku ili zapadne zemlje.

Kod Kruševa je 13.06.1993. postavljena spomen ploča Blažu Kraljeviću i njegovim ubijenim suborcima. Ploča je nedugo zatim bila minirana od strane nepoznatih osoba te kasnije ponovno postavljena.

Optužnica za ubojstvo i snimak ubojstva 

Snimak ubojstva 

Pod pritiscima vodstva "Herceg-Bosne" i HVO-a, do travnja 1993. sve jedinice HOS-a se rasformiraju i HOS kao organizacija prestaje postojati. Neke su manje jedinice opstale u sastavu HVO-a i Armije BiH.

U ožujku iste godine, Merim Galijatović, bivši pripadnik Kažnjeničke bojne, je došao u zagrebačko sjedište Hrvatske stranke prava, na razgovor sa predsjednikom stranke, Dobroslavom Paragom. Ponudio mu je informacije o ubojstvu Blaža Kraljevića te video kasetu sa snimkom ubojstva.[7]Galijatović je Paragi priznao da je sudjelovao u ubojstvu. Radi ubojstva Kraljevića bile su dovučene tri protuzrakoplovne strojnice "zolje". Svaki sudionik ubojstva je za svoj "posao" od Naletilića "Tute" dobio 5000 tadašnjih njemačkih maraka. Policija nije smjela prići mjestu ubojstva 3 sata.

Kasnije se u razgovor uključio i zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak, pravni zastupnik HSP-a. Galijatović je za snimku ubojstva tražio od Parage 10.000 njemačkih maraka. Zahtjevao je da samo jedna osoba dođe s njim u hotel i pogleda snimku nakon čega je počeo inzistirati na specijalnim uvjetima kupoprodaje. Paraga i Hodak su to odbili rekavši:"Ne kupujemo mačka u vreći", čime je pokušaj prodaje propao. Galijatović je nestao i više se nikada nije čulo za kasetu sa snimkom ubojstva.

Optužnica 

U rujnu 1993., Dobroslav Paraga podnosi kaznenu prijavu za devetorostruko ubojstvo Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine u Haagu. Za sudjelovanje u ubojstvu i organiziranju ubojstva generala Kraljevića i osam njegovih suboraca optuženi su Vice Vukojević, Mate Boban, Mladen Naletilić, Ivan Andabak i Bruno Stojić.

Istraga nikada nije pokrenuta a slučaj je ponovno izvučen u javnost u travnju 2008. kada je Stanko Primorac, danas član Hrvatske stranke prava BiH, u Parlamentu Federacije BiH zatražio otkrivanje počinitelja zločina i kažnjavanje istih. 

Blaž sa izdajnikom Judom Ivicom Primorac

Dolje lijevo pok Zdravko Jelić, lijevo stoji Miroslav Žitnjak kasnije pripadnik Tigrova, sjedi desno pok Nikola Konjevod zvan Niđo

ZASLUŽIO JE NAJLJEPŠE

ULICE U SARAJEVU  I MOSTARU

Prešućeni i nekažnjeni zločin

Novinar Mladen Bošnjak, ratni povjerenik HSP-a za BiH, uskoro će objaviti knjigu “Blaž Kraljević - pukovnik i pokojnik”, autentično svjedočenje o formiranju HOS-a u BiH, ulozi i ubojstvu generala HOS-a Blaža Kraljevića. Ekskluzivno objavljujemo dijelove knjige... Koncem osamdesetih godina proteklog stoljeća, u malom provincijskom kanadskom gradu, prvi put sam čuo ime Blaža Kraljevića za kojega je rečeno da živi u Australiji, te da je veoma aktivan sudionik u borbi hrvatske emigracije čiji je prvenstveni cilj bio stvaranje samostalne hrvatske države. Dakako, nisam ni slutio da ćemo nekoliko. godina kasnije manje ili više uspješno surađivati u Domovini, u koju je njegova noga stupila nakon četvrt stoljeća teškog emigrantskog života.


Uzdanica HSP Ljubuški

Kraljević je rođen 1947. u selu Lisicama kraj Ljubuškoga. Sredinom šezdesetih, da bi izbjegao služenje vojnog roka u JNA, odlazi u Australiju gdje se, po vlastitom kazivanju, bavio sitnim biznisom. Početkom rata vratio se u Hrvatsku i odmah se priključio Dobroslavu Paragi (prvi predsjednik Hrvatske stranke prava, op.p.). U Australiji su mu ostali žena i dva sina, no nadao se da će se i oni skoro vratiti u njegov rodni Ljubuški. Nije bio školovan za vojnički posao, nikad nije bio ni u jednoj vojsci, no gotovo je nevjerojatno imao dobar odnos sa svojim vojnicima, kop su ga obožavali.

HSP Ljubuški je tada bio najjača stranačka podružnica na svijetu! Odnio sam tih dana u Starčevićev dom u Zagreb 1180 pristupnica i 75% novca od članarine kako je predviđeno stranačkim statutom. Bilo je onih koji su govorili da imaju par tisuća članova, ali te pristupnice (o novcima da ne govorimo) nitko nije vidio. Na temelju te činjenice tražio sam od Parage (jer stranačko predsjedništvo više nije funkcioniralo) bolji tretman ljudi koji vode i izgrađuju stranku.

HOS je sve više preuzimao stranku koja se doslovno uniformirala za kratko vrijeme. "HOS je nas ponos" — uzvikivao je Paraga sa balkona okupljenoj masi, a Ante Đapić (sadašnji predsjednik HSP-a Hrvatske) tu dječju maksimu po medijima eksploatirao do granica neozbiljnosti. Takvo stanje opće euforije, utemeljene na bojnim pokličima, potrajat će do kolovoskih izbora 1992. ili pak do konačnog tužnog prizemljenja, 9. kolovoza, kada je ubijen Blaz Kraljević, posljednja Paragina vojnička uzdanica.

HOS je postajao sve brojniji. Nije se više oskudijevalo, hrane je bilo dosta, automobila sasvim dovoljno, odore i vojnička oprema stizali su svakodnevno. Robu je iz Zagreba dovozio Aco Bajkuša, spomenuti sarajevski ugostitelj koji, po svemu sudeći, nije propustio priliku da vrcajući med ne poliže prste.

 
Masakr kolovoza 1992.

Tog nedjeljnog jutra Blaž Kraljević je sa svojom pratnjom, a to su trojica momaka, Šahdo Delić i Marko Stjepanović iz Teslića, lučki radnici u Pločama, te Osman Maksić iz Vitine, krenuo na sastanak HOS-a u Mostaru, na koji ga je pozvao Vinko Martinović Štela (tadašnji zapovjednik HOS-a Mostar, poslije rata osuđen na 20 godina za ratne zločine u Haagu, op. p.), jedan od zapovjednika.

Odlučio je prije svratiti u Čapljinu, u vojarnu Dretelj, da pogleda naoružanje prethodne noći pristiglo iz Osijeka, navodno dobro plaćeno, a posao je obavljen preko stanovitog bojnika Dide koji je prije nekih mjesec dana stigao u Ljubuški.

Elem, Blaž Kraljević je, vele svjedoci, bio zadovoljan učinjenim poslom i krenuo put Mostara. Od starih HOS- ovaca priključio im se Marijo Medić iz Vitine koji je cijelo vrijeme vodio računa o Ivici Primorcu (Kraljevićev zamjenik,op.p.). Želju da sa zapovjednikom krenu u Mostar izrazili su i prije nekoliko dana pristigli Ivan Granić iz Vitine, Gordan Čuljak iz Vojnića, Vinko Primorac iz Gornjih Radišića, svi sa područja općine Ljubuški, te Rasim Krasniqi iz Jablanice kraj Peći na Kosovu, a u redove HOS-a stigao iz Rijeke.

Čuo sam nekoliko verzija onoga sto se događalo na sastanku u Mostaru. Vinko Martinović je stalno prekidan na sastanku telefonskim pozivima, a u slušalicu je uvijek govorio isto: "Evo stigo mi je general, trebam ispratiti generala..."

Damir Mucić, Marijana i ja krenuli smo u Široki Brijeg preko Grljevića. U mjestu Buhovo, općina Široki Brijeg, zaustavila nas je nekakva vojska ili policija, naredila da iziđemo, ruke na krov automobila i pretres. Oni ce nas sprovesti u Široki Brijeg kod zapovjednika HVO-a ili nekog tko nam može dati informaciju o devetorici naših ljudi. Oko 19 sati stigli smo ispred hotela "Park" gdje smo zamoljeni da sačekamo koji minut. Nervozno sam šetao uokolo dok su Marijana i Damir sjedili na nekakvoj ogradi i zurili u prazno. Prenuo me glas jednog vojnika:

Evo ide zapovjednik!

Za Mladena Naletilića Tutu čuo sam iz priča naših ljudi iz Njemačke, poglavito onih koji su živjeli i radili na Bodenzeu. Mišljenja o njemu su, po običaju, bila dvojaka. Od opasnog emigranta do jugoslavenskog špijuna. Za potonju varijantu je većina. To je vidljivo i iz brojnih pisama Miljenka Bebeka, emigranta koji je živio u Friedrictschafenu, koje je slao na adresu domaćeg tiska koji ih, kao režimska ispostava, nije objavljivao, ali su ta pisma svijetlo dana ugledala u "Hrvatskoj domovini", časopisu kojeg je u Hamburgu izdavao njemački novinar Hans Peter Rullman. Svejedno, nismo o njemu puno vodili računa, znali smo da je na Širokom Brijegu osnovao Kaznjeničku bojnu i vjerovali da se bori protiv neprijatelja.

Dvanaest godina kasnije pitao sam Ivana Beslića, potpisnika one nesretne knjige "Čuvari Jugoslavije", je li Tutu namjerno izostavio sa popisa suradnika UDB-e ili ga uopće nema u obavještajnim arhivama. Pognute glave procijedio je:

Čuješ, pobro...

Kroz kavanu hotela "Park" sproveli su nas u neki separe. Unutra su sjedili Tutini vojnici, njih sedam-osam. Tuta se se smjestio u fotelju za jednim malim stolom, a nama zapovjedio da sjednemo preko puta. Dvojica vojnika zauzeli su pozicije s kojih mogu onemogućiti svaki naš pokret. Po izopačenom pogledu zapovjednika Kažnjeničke bojne dalo se odmah primijetiti da su stvari skroz ozbiljne. Kad sam rekao zašto smo došli u Široki Brijeg, Tuta je "poludio". Počeo se nekontrolirano derati, vrištati. Da tko smije pucati u njegovu vojsku, tko je ubio Brazilijana, sve će on to ispitati, i sve pobiti.

Nekako sam, u tom košmaru, uspio razabrati da je Blaž Kraljević ubijen. I njegova pratnja, naravno, samo sto mi, u tom trenutku, nismo znali koliko je ljudi išlo s njim. Tuta je odobrio Damiru Muciću da u pratnji jednog od njegovih vojnika ode vidjeti mrtve suborce. Samo njemu. Marijana je htjela nešto izustiti, vjerojatno je pomislila sto i ja - da se Damir ne će vratiti živ, na sto je general Tuta, sad već puno blažim tonom, reagirao: - Ništa ne brini, mala, vratit će se on. Tuta ne ubija pred damama!

Počeo mi je držati politički govor. Te da smo mi zavedeni, da ne znamo za što se borimo, da je on pravi Hrvat, dapače ustaša. Kao ilustraciju te tvrdnje izvadio je vojničke iskaznice svojih sinova, dvojice simpatičnih dječaka, starih oko deset godina. Na iskaznicama HVO-a, razumije se, na mjestu gdje treba upisati čin, pisalo je - Ustaša! 1

U nekom kontekstu je spominjao Ivicu Primorca, ne znam kojem, što mi je bilo posve nerazumljivo. Nerazumljivo iz razloga sto još ne znam za mjesto i ulogu Kraljevićevog zamjenika u ovoj tužnoj priči.

"Doć'u u ponediljak u Ljubuški i skinuti sve 'ljiljane', je li jasno?! Poslije ću, zapamti dobro, ubiti Paragu, Kljuica i Aliju. A kad sve ovo prođe, kad svrši rat, ja ću se učlaniti u HSP, ja sam pravaš veći od sviju“.

 
Ubojice i pomagači

Na ulazu u u stožer dočekala me nijema gomila što stražara, što dočasnika i časnika, što dalje i bliže rodbine koja se još uvijek nadala. Donijeli smo crne glase, ustvari, samo ih potvrdili. Sih devet HOS-ovaca je ubijeno.

U stožernim kancelarijama zbrka. Svatko nešto užurbuno traži,. nosi nekakve papire. Jedan dočasnik telefonira. ni sam ne znajući koga traži ni s kim razgovara. Zamjeniku Ivici Primorcu — ni traga! (danas zaposlen kao zaštitar u Euroherc osiguranju u Zagrebu, op.p.)

Jedno polupismeno stožerno potrčkalo koje sam primio u stranku, a samim tim i u HOS, na bratov brk. intimus Primorcev. urlajući je predlagao da se kidnapiraju djeca i zena Kraljevicevog zamjenika koja se nalaze u nekom hotelu u Baškoj Vodi. Nisam nasjeo. Taj prozirni trik nije upalio cak ni kod naivčine kakva sam ja, koja ni dan danas ne vjeruje u teorije zavjere. A trebao bih, bar malo. Opet, sto imaju sitna dječica s tom prljavom rabotom, makar im rođeni otac bio glavni akter velikog zla.

Negdje početkom lipnja Ivica mi je, sav nekako podvojen, tih i deprimiran, pričao kako ga zovu da prede u HVO, da ce mu priznati cin i sve ostale beneficije. Našalio sam se i rekao da sačeka

jer, aluzija na nogomet, prijelazni rok počinje u srpnju. Vise nije pogrdno govorio o Mati Bobanu. niti je koristio vlastitu imbecilnu kovanicu prema kojoj skraćenica HVO ima značiti - Hrvatski volovi! Iskreno, mislio sam da je ta kriza prolazna i da ce brzo doći k

sebi. Bio sam ravnodušan i spram primisli da bi mogao stvarno "prijeći" u HVO, jer bi svojim odlaskom samo pojačao redove HOS-a. O vojsci, vojnikovanju i ratovanju, Ivica

Primorac nije imao pojma! Stari bi ljudi rekli - kolik' ni sam!

Neke bitne informacije nije mogao prenijeti HVO-u jer su sve Kraljevićeve zamisli i ideje bile u javnosti. Sto preko priopćenja, sto u brojnim novinskim razgovorima. (Mada ću nekoliko godina kasnije, uvidom u obavještajni arhiv HVO-a, vidjeti da je puno toga izmišljao i lagao, vjerojatno da bi fascinirao žbire iz vladajuće kaste).

Prema prilično pouzdanom svjedočenju, Primorac se u petak, 1. kolovoza, počeo prenemagati pred Kraljevićem. Da je iscrpljen i umoran (od čega?), da mu je dosta svega te da razmišlja o ostavci. Taj strogo politički izraz - ostavka - udomaćio se i tamo gdje mu je najmanje mjesto, u vojsci. U HVO-u nešto masovnije, ali i u HOS-u. U ratu se, barem tako piše u čitankama, malodušje kažnjava strijeljanjem. Samo sretnici prođu s ukorom. Ah, eto, ovi nasi moderni ratovi podrazumijevaju i ostavke.

 
Potrčko Andabak

Blaž je reagirao u svom stilu. Predložio je svom zamjeniku da se par dana odmori i da ce ga proći to sto ga muci. Na vijest o tragediji javio se telefonom u stožer i autoritetom zamjenika, savjetovao mir. On je negdje na važnim razgovorima i pregovorima, i uskoro ce u stožer. Dan po dan, a Ivice Primorca nema. Ima, u stvari, ali gdje?

Gdje je Kraljevićeva tajnica Katica Pernar (danas živi u istočnom dijelu Mostara, op.p.) koja se svih osam mjeseci nije, de facto, odvajala od njega, koja je išla s njim na svako, makar i najkraće, putovanje? Na nju su se okomili, uglavnom, gmazovi koji su joj, sto je rec' do jučer, podilazili i s čijih lica, kad bi bili u njenoj nazočnosti, nije silazio zahvalni i ponizni osmijeh. Gdje je bila i sto je radila 9. kolovoza 1992. godine ja - nc znam!

Tko je deseti čovjek u ovoj monstruoznoj priti? Obdukcija a Splitu je pokazala da je Brazilijano, o kojem Tuta govori, usmrćen hicem s leđa, znatno ranije nego Kraljevic i njegovi momci. Kako je idiotska teorija da je HOS prvi počeo pucati doprla i do govornice Hrvatskog državnog sabora, iz diskusije se moglo doznati da se dotični Brazilijano prezivao Bodulić i da je iz nekog mjesta u zadarskom zaleđu. " '

No, ovaj zločin se veže isključivo za njega jer je zapovijedao Kažnjeničkom bojnom koja je zločin izvršila i jer je kasnije, po njegovoj zapovijedi i osobnim sudjelovanjem u privođenju, netragom nestao Robert Nosić iz Gornjih Radisića koji je prethodno ustrijelio jednog njegovog vojnika jer je posao "prosipati silu" u Ljubuskom. Tuta ga je, bez ikakvog otpo-ra, izveo iz mostarskog zatvora i zauvijek riješio ovozemaljskih muka.

Zločinstvo u Kruševu se pripisuje i Tuti jer nitko u Hercegovini nije ozbiljno shvaćao ni doživljavao Ivana Andabaka. Smatran je Naletiltcevim potrčkom, bez vlastitog stava i mišljenja o bilo čemu. On jc bio tek puki izvršitelj, a takvi nikome i nikada nisu bili zanimljivi.

 
Tudman je, preko Boze Vukušića uništavanje HOS-a u BiH financirao sa dva milijuna maraka

 
Dugogodišnji hrvatski politički emigrant, povratnik, koji se odmah po dolasku uključio u politički život u Hercegovini, tvrdi da je hrvatski politički vrh iz Zagreba izdašno honorirao "čišćenje" Hercegovine od HOS-ovaca, prvenstveno fizičku likvidaciju Blaža Kraljevića. Prema njegovim riječima, poslano je dva milijuna njemačkih maraka, a donio ih je Bozo Vukušić, autor knjiga "Tajni rat UDB-e", "Čuvari Jugoslavije" i drugih, uglavnom bezvrijednih, knjiga o suradnicima UDB-e u Hrvatskoj i BiH. Ako se zna da je Hrvatska dnevno plaćala rat u BiH oko tri milijuna maraka, onda se svota koju je, navodno, donio Vukusic, pritom poznajući apetite vladajuce klike u Hercegovini, komotno može smatrati sitnišem. Međutim, ta u stvarnosti ogromna svota novca najbolji je dokaz koliko su se salonski generali i "političari" Herceg Bosne bojali Kraljevica. Njegovog autoriteta i ugleda, ponajviše. Ako su tvrdili, a jesu, da je ubojstvo Blaža Kraljevica visoko domoljubni cin, zar nisu mogli pronaći par momaka koji bi se besplatno žrtvovali za "nacionalne interese i vise ciljeve". Zar je bilo potrebno ostvarenje visokog domoljubnog cina podupirati milijunima.

Je li Tuta platio atentatorima po pet tisuća maraka

Utorak, 13. svibnja 2003

Dobroslav Paraga, čelnik HSP-a 1861, još je 1992. protiv čelnih ljudi HVO-a podnio kaznenu prijavu za ubojstvo Blaža Kraljevića / Razgovoru Parage i jednog od navodnih atentatora svjedočio je i zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak / Nakon sporazuma Ante Prkačina i Mate Bobana u Grudama, HOS je rasformiran ZAGREB, 12. svibnja – Potvrđeno je da Ministarstvo unutarnjih poslova Federacije BiH provodi istragu o ubojstvu zapovjednika HOS-a general-bojnika Blaža Kraljevića i osam pripadnika HOS-a (trojica su bila bošnjačke nacionalnosti) 9. kolovoza 1992., na punktu HVO-a u Kruševu pokraj Mostara. Zasad nije poznato je li temelj istrage, koju je od MUP-a Federacije BiH zahtijevalo tužiteljstvo Federacije, kaznena prijava čelnika HSP-a 1861 Dobroslava Parage još iz 1992. godine. Paraga je za Kraljevićevo ubojstvo optužio Brunu Stojića, tadašnjeg predstojnika ureda za obranu Herceg-Bosne, Valentina Ćorića, zapovjednika Vojne policije HVO-a i Mladena Naletilića Tutu, zapovjednika Kažnjeničke bojne iz Širokog Brijega, koja je i otvorila vatru na Kraljevića i njegove ljude. Paraga godinama ustraje da je riječ o političkom atentatu radi pripreme sukoba s Armijom BiH i podjele Bosne. Istu je kaznenu prijavu, dopunjenu imenom generala HVO-a i HV-a Ivana Andabaka (koji je bio zamjenik Mladena Naletilića Tute u to vrijeme i nalazio se na mjestu u Kruševu gdje je Kraljević ubijen) predao i Haaškom sudu. ujedno, Paraga je zatražio i ispitivanje uloge Ivice Primorca, u to vrijeme Kraljevićeva zamjenika, a kasnije visokog dužnosnika tajnih službi Herceg-Bosne. Kraljević je ubijen nakon povratka iz Mostara, gdje mu je Vinko Martinović Štela (nedavno u Haagu nepravomoćno osuđen, zajedno s Mladenom Naletilićem Tutom, za kaznena djela ratnog zločina tijekom sukoba HVO-a i Armije BiH), tada zapovjednik HOS-a u Mostaru, dogovorio sastanak s Matom Bobanom. Blaž Kraljević, povratnik iz Australije, ubijen je dva dana nakon što su snage HOS-a, koje je činilo i do 40 posto Bošnjaka, ušle na područje Trebinja i tjedan dana nakon što je ga je Alija Izetbegović imenovao u Glavni štab Armije BiH u Sarajevu. O Kraljeviću i HOS-u u ratu u BiH pozitivno je pisao i zagrebački znanstveni časopis »Polemos«. U tom se časopisu tvrdi da je mnogo Bošnjaka pristupalo HOS-u zbog Kraljevićeva stava da BiH najprije treba vojno obraniti, a onda razgovarati o njenom političkom uređenju, kao i zbog toga što je Kraljević priznao Predsjedništvo BiH kao svog vrhovnog zapovjednika. Kraljevićevu je ubojstvu prethodila i velika napetost između HVO-a i HOS-a. HOS je odigrao važnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stoca. Potkraj srpnja 1992. samo je u jednom danu 700 pripadnika HVO-a prešlo u redove HOS-a u Čapljini, a slično se dogodilo i u Tomislavgradu, Livnu i Mostaru. Nakon Kraljevićevog ubojstva postojala je mogućnost otvorenog sukoba između HVO-a i HOS-a. Mediji u Hrvatskoj bliski bivšem ministru obrane Gojku Šušku objavljivali su da je HOS zapravo MOS (muslimanske obrambene snage) i da su se Muslimani spremali, kroz HOS, zabiti Hrvatima nož u leđa. O pokojnom se Kraljeviću pisalo kao o agentu Udbe koji se vratio iz Australije da bi naštetio interesima Hrvata u BiH. U službenoj verziji događaja u Kruševu Glavni stožer HVO-a je naveo da su se dva vozila s pripadnicima HOS-a odbila zaustaviti na policijskom punktu »ojačanom pripadnicima protuterorističke jedinice (Kažnjeničke bojne, op. a.), te da su HOS-ovci prvi otvorili vatru. Glavni stožer HVO-a ustvrdio je da je od vatre HOS-ovaca usmrćen poručnik Bodulić. Zanimljivo je da su tijela Blaža Kraljevića i osmorice njegovih suboraca prevezena u Split na obdukciju, prije očevida, a istražna sutkinja iz Mostara izašla je na mjesto zločina dan kasnije. Da se izbjegne oružani sukob s HVO-om, načelnik Glavnog stožera HOS-a Ante Prkačin (danas privatni poduzetnik iz Slavonskog Broda) sastao se s Matom Bobanom, u Grudama 23. kolovoza 1992. Njih su dvojica potpisala sporazum koji je zapravo rezultirao raspuštanjem HOS-a. Nakon toga su uslijedili otvoreni sukobi između HVO-a i Armije BiH. Kad je riječ o istrazi MUP-a Federacije BiH, može se pretpostaviti da će obuhvatiti i Merima Galijatovića, nekadašnjeg pripadnika Kažnjeničke bojne, a donedavno svjedoka u slučaju ubojstva zamjenika federalnog ministra MUP-a Joze Leutara. Galijatović je u ožujku 1993. u razgovoru s Dobroslavom Paragom – a bio je prisutan i tadašnji pravni zastupnik HSP-a zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak – ispričao da je Mladen Naletilić Tuta zapovjedio Kraljevićevo ubojstvo, te da su pripadnici Kažnjeničke bojne, koji su iz tri protuavionske strojnice pucali po HOS-ovcima, svaki od Tute dobili po pet tisuća maraka. Zvučni zapis i transkript tog razgovora posjeduje i haaško tužiteljstvo. Željko Peratović

Sjećanje na Blaža Kraljevića

Preneseno sa

http://tomislavgrad-livno.com/vijesti/bosnaihercegovina/4350-sjeanje-na-blaa-kraljevia

"...09.08.1992. godine...pošao sam rano u Stolac. 'Devet Hosovaca mrtvi leže na cesti u Kruševu',  reče mi vozač koji razgoni hranu vojsci. Kakvo Kruševo, kakvi mrtvi, ko će ubiti devet Hosovaca, odakle Hosovci tamo danas, Kruševo je u našim rukama??? Uskačemo u auta i pravo u Kruševo. Vidim auta na cesti i više ništa.

Prilazim mjestu zločina, gledam izrešetana  auta, krv, mozak, otpalu kosu, naočale, Blažev lančić, Šahdin pištolj  u komadićima. Vrućina je velika. Muve se kupe po dijelovima kose i mozga, suze mi naviru, jecam, okrećem se...Užas... Kupim okolo metke 7,62,5,54 velike kostolomce, ostao im je RPG na prozoru, nekoliko šaržera punih na cesti. Gledam preko zida, preko cijele dužine ugažena trava, ostaci razne hrane, što su jeli čekajući u zasjedi. Auta liče na sita, stotine, stotine rupa, zemlja se vrti oko mene, krv po tabli od ruku.. Mrtva tišina. Ni cvrčci se ne čuju. Sve je pobjeglo sa mjesta zločina. Gdje su tijela? I tijela su odnijeli..Šta sada..šta sada bože? Zar brat na brata? Kakav zločin!...Nezapamćen. Ko je ovo učinio: Udba, Kos ili  naši? Zašto su tijela odnijeli? Zar gazdi moraju donijeti dokaze? Gdje su tijela?

Te noći doznajemo da su tijela nađena u Splitu na rivi, vjerovatno su pokušali da ih bace u more...

Ubijeni su: Blaž Kraljević, Šahdo Delić, Osman Maksić, Marko Stjepanović, Vinko Primorac, Ivan Granić, Mario Medić, Rasim Krasnići i Gordan Čuljak. Tko pobi ove ljude bože moj? Ovu sirotinju! Tko ima takvu hrabrost da počini ovakav zločin?

12.08. čekamo 17 sati kad će doći tijela iz Splita, narod se okuplja oko stožera, ima ih već nekoliko tisuća, pripremamo prostor gdje ćemo tijela postaviti.Posmrtni ostaci devetorice ubijenih Hosovaca , Ljubuški stožer HOS '92

13.08. pokopani su svi bojovnici. Gledam Vinkovu djecu: 'U kojem je sanduku naš tata', pitaju...Suze mi teku..lice se grči...O bože! Okrutne li smrti!

14.08. u petak sahranjen je Blaž...tisuće i tisuće ljudi na pogrebu... Hosocvci iz Srednje Bosne su pošli na pogreb ali su ih zauistavili u Širokom Brijegu i nije im dopušteno da dođu. Na sahrani su govorili mnogi... Došao je Paraga. Nikoga od službenih vlasti nije bilo.
Sahrana Blaža Kraljevića

Zbogom  veliki šefe, bio si najbolji čovjek, najbolji zapovjednik, voljeli smo te, cijenili, umrli smo s tobom..."

Odlomak iz knjige "Hos u Bosni i Hercegovini 1991-1993"

[Oteto od zaborava] Kako i zašto je poginuo Blaž Kraljević?

Preneseno sa

http://www.ljubuski-online.info/

Utorak, 09 Kolovoz 2011 12:39

Blaž Kraljević, rođen 19. rujna 1947. u Lisicama pokraj Ljubuškoga. Iz Jugoslavije je pobjegao u lipnju 1966.,a u Australiju je preko Njemačke stigao u travnju 1967. godine. Nakon nekoliko godina s Antom Šutom je otvorio restoran u zapadnom dijelu Melbournea, u radničko-doseljeničkoj četvrti St. Albans.


 

Negdje u to doba, pristupio je i Hrvatskom Revolucionarnom Bratstvu (HRB-u). Ante Šuto, Blaž Kraljević, Zdenko Marinčić i Ilija Lovrić trebali su u isto doba otputovati u svibnju 1972. za Frankfurt i priključiti se Skupini Fenix 72, no otputovali su samo Marinčić i Lovrić. Šuto se nekoliko tjedana ranije dobrovoljno povukao iz akcije, a Blaž Kraljević je dan prije planiranog odlaska zakazana za 20. svibnja, tj. 19. svibnja 1972., uhićen u svojemu lokalu u St. Albansu pod banalnom optužbom - za ilegalno točenje alkohola – zbog koje se rijetko ili nikada prekršitelji ne uhićuju, niti to radi Savezna ili tajna policija, već se to rješava prekršajnim prijavama. Bilo kako bilo, on je iz pritvora otpušten 21. lipnja 1972., dakle samo dan nakon što je Skupina Fenix 72 prešla austrijskoslovensku granicu.

Nakon kratkog vremena u redovima HRB-a pojavile su se razne priče oko Kraljevićeva pritvaranja i puštanja iz pritvora: navodno da je Kraljević sam inscenirao svoje uhićenje kako bi izbjegao sudjelovanje u Akciji Fenix 72. Kraljević je, kao i Šuto, bio stavljen ‘na led’ u HRB- u, ali kad se saznalo da potajno kontaktira s jednim agentom Commonwealth Police (Australska savezna policija), ‘savjetovano’ mu je da napusti Melbourne i pokrajinu Victoriju.
Kraljević je poslušao „savjet“ i odselio se u Canberru. Navedeni događaji nisu bili poznati hrvatskim emigrantima u Canberri izvan redova HRB-a u Australiji pa stoga nisu previše utjecali na život Blaža Kraljevića u tom glavnom administrativnom središtu Australskoga Commonwealtha, gdje je on nastavio politički djelovati među hrvatskim iseljenicima.

Kad je 1976. godine osnivan ogranak Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) Rakovica u Cannberi, Kraljević je izabran za njegova predsjednika. Početkom slijedeće, 1977. godine, Blaž Kraljević se učlanio u Hrvatsku republikansku stranku (HRS) i postao predsjednik njezina ogranka zanimljiva imena ‘Zemun’ u Canberri. Krajem studenoga 1977. godine u Canberri je pokrenuto provizorno ‘Hrvatsko poslanstvo’ koje je djelovalo do kraja listopada 1979. godine, a Blaž Kraljević imenovan njegovim prvim rizničarom.

Prema svjedočanstvu uglednih hrvatskih emigranata u Canberri i ‘otpravnika poslova’ Marija Šime Dešpoje, Kraljević je sve svoje dužnosti obavljao vrlo savjesno i odgovorno. Zbog toga je izabran za tajnika Hrvatskog međudruštvenog odbora u Canberri koji se sastojao od predstavnika većine tamošnjih hrvatskih organizacija, udruga i društava.

Zbog angažmana u hrvatskoj zajednici u Canberri, australske vlasti su odbijale Blažu Kraljeviću udijeliti državljanstvo i putovnicu sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uoči rušenja Berlinskoga zida, sloma komunističkog imperijalizma u Europi te u predvečerje raspada Jugoslavije, 1988. godine, Kraljević je osnovao - po uzoru na onaj u Melbourneu koji su vodili HDP-ovci Dinko Dedić i Ante Šuto te HSS-ovac Antun Babić (današnji generalni konzul RH u Melbourneu) - Hrvatski informativni centar (HIC) u Canberri, koji je pokušavao informirati tamošnje medije i diplomatske predstavnike o hrvatskoj borbi za slobodu...
Pobjedom višestranačja u Hrvatskoj, u Zagrebu je obnovljena i Hrvatska stranka prava, a prvi povjerenik Hrvatske stranke prava (HSP) za Australiju bio je Miro Hedješ iz Melbournea, član Australsko-hrvatskog društva (AHD) i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP). No Hedješ je već u drugoj polovici ožujka 1991. bezuvjetno podnio ostavku na tu dužnost, uglavnom to obrazlažući uvjerenjem ‘da u slučajevima kad je u pitanju opstanak hrvatske države, vodstvo HSP-a treba surađivati i pružiti potporu vladi izabranoj od hrvatskog naroda’. Predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga na mjesto Hedješa imenovao je Blaža Kraljevića. Za vrijeme cijele emigracije, u Melbourneu i Canberri, Blaž Kraljević bio je vrlo  rezerviran i neraspoložen prema, kako ih je nazivao, ‘starcima iz HOP-a’ (Hrvatski oslobodilački pokret). Govorio je da oni ‘ne razumiju vrijeme u kojem žive’ i da ‘ispraznim ustašovanjem samo štete hrvatskoj stvari’. Stoga su se mnogi Hrvati u Australiji iznenadili kad su saznali da je Kraljević pristupio HSPu,koji je tada u hrvatskom iseljeništvu imao podršku uglavnom, pa moglo bi se reći i skoro isključivo HOP-a.

Istodobno, iz korespondencije koju je Blaž Kraljević u to doba, tj. uoči i u samom trenutku stvaranja hrvatske države, održavao sa svojim suradnicima u Australiji, vidljive su nagle promjene u njegovim stajalištima i velika rezerviranost općenito prema tadašnjoj emigrantskoj politici. Kraljević je otprilike tada zauzeo stajalište da je „njegovo mjesto u Hrvatskoj“ gdje je na djelu bila velikosrpska agresija. Došavši u Zagreb,predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga imenovao ga je pročelnikom Ureda za promidžbu - na mjesto na kojemu se do tada nalazio tada već bivši fotograf ‘Globusa’ i negdašnji novinar ‘Crne kronike’ u ‘Večernjem listu’ Nikola Šolić.

Određeni hrvatski krugovi u Australiji (posebno u Canberri) zamjerili su Kraljeviću što nekoliko stotina tisuća povjerenih australskih dolara (prikupljenih u autralsko-hrvatskoj zajednici bez obzira na stranačke i ideološke predznake) nije prema dogovoru predao u Zagrebu za opremanje Hrvatske vojske (HV), nego Dobroslavu Paragi.

Unatoč tome, gotovo svi sugovornici s kojima su razgovarali autor ovoga feljtona i njegovi suradnici tijekom prikupljanja opsežnog materijala za knjigu i film u pripremi, tvrde da Kraljević nije bio materijalist i da on to nije učinio zbog vlastite koristi, već zbog procjene da će na taj način više pomoći obrani Hrvatskoj.

Djelovanje povijesne hrvatske stranke HSP u Republici Hrvatskoj obnovljeno je 26. veljače 1990., a 25. lipnja 1991. formirane su Hrvatske obrambene snage (HOS). Vezano uz osnivanje i djelovanje HOS-a nepobitno je nekoliko činjenica:
- HOS je osnovan kao stranačka oružana sila i bio je pod zapovjedništvom stožera imenovana od vodstva stranke ;
- razni argumenti o nezadovoljstvu stranačkog vodstva i članstva djelovanjem legalne političke strukture, koja je premoćno pobijedila na višestranačkim izborima, u obrani Hrvatske, ni u kojem slučaju ne mogu biti opravdanje za osnivanje paralelne, paravojne oružane sile u državi;
- u HOS su se učlanjivali uglavnom mlađi hrvatski domoljubi, frustrirani početnim znacima neodlučnosti i neučinkovitosti hrvatskih vlasti, koji su htjeli braniti Hrvatsku od velikosrpske agresije, što su u najvećem broju slučajeva herojski činili, ne razmišljajući pritom o negativnim implikacijama postojanja paralelne, druge vojske u državi;
- postojanje HOS-a kao druge vojske u državi, premda su njezine postrojbe u mnogim slučajevima znatno pridonosile obrani Hrvatske, predstavljalo je veliku opasnost za manipulacije protiv politike legalno izabranog vodstva hrvatske države i hrvatskog naroda u BiH, kakvi su se pokušaji u nekoliko navrata i dogodili.

Od pamtivijeka i svugdje na svijetu postojanje dviju ili više vojska u jednom narodu ili državi najčešće završavalo je tragičnim posljedicama za taj narod ili državu.

U BiH je HSP registriran 10. travnja 1991., a 13. lipnja 1991., u nazočnosti Dobroslava Parage, u ljubuškom hotelu ‘Bigeste’ vodstvo HSP-a donijelo je tzv. Lipanjsku povelju o ‘uspostavi NDH na cijelom povijesnom i etničkom prostoru’.

Blaž Kraljević, kao član vodstva HSP-a, prvi put je u Hercegovinu došao u listopadu 1991. godine, donijevši Paragin ferman o smjeni dotadašnjeg koordinatora HSP-a za BiH, poznatog pjesnika i novinara Ivice Karamatića iz Posušja, i imenovanju novog koordinatora u osobi Mladena Bošnjaka, u narodu zvanoga ‘Kobila’. Bošnjak, podrijetlom Ljubušak, imao je stalno prebivalište u Osijeku, i navodno je pripadao tamošnjem nadzoru konfidentske ergele kolega Josipa Perkovića iz Udbe i ‘vojne bezbjednosti’ tj. KOS-a.

Sredinom prosinca 1991. godine Blaž Kraljević za stalno je preselio u Hercegovinu sa zadatkom osnivanja Ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, što se i dogodilo 18. prosinca 1991. u Ljubuškom. S Kraljevićem je iz Zagreba, kao vjerna i intimna suradnica, stigla i stanovita Katica Pernar, sumnjičena prije i kasnije kao „igrač“ Josipa Manolića u HSP-u, a koju je Kraljević imenovao tajnicom Ratnog stožera HOS-a.

Nakon nekog vremena, Kraljević je stožer HOS-a smjestio u kuću Miloša Pavlaka, sina u međuvremenu pokojnog Ante Pavlaka, nekadašnjeg suradnika mostarske Udbe pod pseudonimom ‘Mato’, u Veljacima. Nakon još uvijek nerazjašnjene pogibije Blaževa susjeda iz Tihaljine i suradnika iz  Canberre Kreše Kordića Žare, inače člana Hrvatske mladeži Uzdanica, u garaži Pavlakove kuće, Kraljević je prihvatio prijedlog Mladena Bošnjaka i stožer HOS-a preselio u kuću Zdravka Hrstića, također suradnika mostarske Udbe pod pseudonimom ‘Zaim’, u Ljubuškom. Hrstić je dugo godina kasnije bio predsjednik HSP-a za cijelu BiH.

U to se vrijeme situacija u BiH komplicirala iz dana u dan. Legalno izabrane vlasti hrvatskoga naroda u BiH nisu bile u stanju odgovoriti na sve probleme koji su se pojavljivali, a mnogi su bili frustrirani zbog neizvjesnog smjera razvoja općih prilika. To je pogodovalo omasovljenju HOS-a kojemu su, kao i u Hrvatskoj, pristupali mnogi mladi hrvatski domoljubi koji su se htjeli boriti za slobodu svoga naroda. Blaž Kraljević očigledno nije bio dorastao situaciji te je, s jedne strane, zagovarao konfrontaciju s legalno izabranim i imenovanim predstavnicima vlasti hrvatskog naroda  u BiH, a s druge strane, forsirao je suradnju s Alijom Izetbegovićem i Teritorijalnom obranom (TO) BiH, iz koje je kasnije nastala Armija BiH, premda je i tada bilo bjelodano da separatno ‘muslimansko’ vodstvo nema dobre namjere prema Hrvatima u BiH, što se i danas vrlo jasno osjeća.

U ime zapovjedništva Ratnog stožera HOS-a Kraljević je 9. Svibnja 1992. izdao Proglas u kojem je među ostalim stajalo:
‘Bosnu i Hercegovinu štiti i štitit će HOS i TO BiH. BiH je razrušena, narod je raseljen, ali pobjeda je naša. Pozivamo HVO da se stavi pod našu komandu, tj. pod komandu HOS-a, te da u suradnji s TO BiH oslobodimo BiH na sreću svih naroda’.
Dva mjeseca kasnije, 2. Kolovoza 1992., Alija Izetbegović je donio odluku o HOS-u kao sastavnom dijelu TO BiH te je Blaža Kraljevića imenovao članom Glavnog štaba TO BiH.

No upravo takvi postupci Blaža Kraljevića i takav njegov oblik ‘suradnje’ na putu do ‘granice na Drini’, odškrinuli su vrata međuhrvatskog sukoba u BiH, do čega su godinu dana ranije, nakon pada Vukovara, mogli dovesti i oni Dobroslava Parage u Hrvatskoj.

Vinko Martinović-Štela, predratni kriminalac, koji je upoznao Aliju Izetbegovića u zeničkoj kaznionici, a kojega je upravo Kraljević postavio za šefa HOS-a u Mostaru, organizirao je 9. kolovoza 1992. sastanak Blaža Kraljevića s nekoliko glavnih zapovjednika TO BiH u Mostaru. Kraljević je, kao pratnju, sa sobom poveo osam bojovnika HOS-a. Pri povratku iz Mostara, na predjelu Glamuzininih kuće, ispod brda Varda, kod zaseoka Kruševo u općini Čitluk, Kraljević i pratnja u tri automobila došli su do nadzorne točke koju su osiguravali pripadnici Specijalne postrojbe HVO-a. Tu je, pod još uvijek nedovoljno rasvijetljenim okolnostima, došlo do međusobne pucnjave u kojoj je jedan pripadnik Specijalne policije HVO-a poginuo a jedan bio ranjen, dok su poginula sva osmorica bojovnika HOS-a kao i njihov zapovjednik Blaž Kraljević.

O tom se tragičnom događaju, i o njegovoj pozadini, do sada u javnosti pojavilo mnoštvo verzija. Nijedna od njih nije poduprta uvjerljivim činjenicama ili logički izvedenim zaključcima. Autor ovoga feljtona razgovarao je s generalom HVO-a Ivanom Andabakom koji je i sam bio emigrant, te se na početku velikosrpske agresije stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci, a kao zapovjednik Specijalnih postrojbi HVO-a predvodio je akciju u kojoj je Blaž Kraljević poginuo. Andabak je, među ostalim, izjavio:
‘U sklopu priprema ‘Operacije Bura’ na Južnom bojištu, kojom je trebao osloboditi jug Hrvatske i dio Hercegovine te blokirati snage JNA u mostarskom garnizonu i dio bojišta prenijeti iz Hrvatske u BiH, pojavio se problem HOS-a čiji je zapovjednik, Blaž Kraljević, odbijalo suradnju s HVO-om, premda je većina nižih zapovjednika HOS-a na terenu vrlo dobro surađivala s lokalnim zapovjednicima HVO-a. U to vrijeme je general Nijaz Batlak-Daidža, koji je imao vrlo važnu ulogu u pripremi ‘Operacije Bura’, bio stacioniran u Vrgorcu.
Jedne večeri Daidža me pozvao da posjetimo Blaža Kraljevića u Ljubuškome. Razgovarali su Blaž i Daidža, a ja sam šutio. Blaž je bio u svom filmu, ponašao se nadmeno i omalovažavajući prema nama dvojici. Daidža mu je neuspješno pokušavao objasniti da s njim razgovara kao nekadašnji vojnik NDH (ustaša za vrijeme Drugoga svjetskog rata), kao bivši emigrant, kao hrvatski musliman, kao dragovoljac Domovinskog rata i kao brigadir Hrvatske vojske. Otišli smo vrlo razočarani s tog sastanka, a Daidža je samo prokomentirao: ‘Blento, kojega Paraga iskorištava!’

U to vrijeme završnih priprema za ‘Operaciju Bura’, Blaž Kraljević je sve više zaoštravao odnos s HVO-om, a s druge strane uspostavio je blisku suradnju s Armijom BiH. Nije se moglo dopustiti da u trenutku započinjanja akcija na Južnom bojištu nama iza leđa postoji vojska, tj. HOS, za koju nismo znali kako će se ponašati, pa je legalna vlast hrvatskoga naroda u BiH, odnosno Vlada Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, izdala pisanu zapovijed o podčinjavanju jedinica HOS-a HVO-u.

Kao zapovjednik svih hrvatskih specijalnih snaga u Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosna, vojnih i policijskih, ja sam dobio naredbu da uhitim sve zapovjednike HOS-a u BiH i sprovedem ih u Široki  Brijeg - osim u slučaju Blaža Kraljevića kojega je trebalo sprovesti u Split.

Zapovijed je, također, glasila da svi oni koji prihvate zapovjedništvo HVO-a mogu zadržati svoje formacijske oznake i činove, kao što se već dogodilo u Hrvatskoj. U sklopu te naredbe, specijalne jedinice HVO-a preuzele su sve kontrolne točke koje je do tada držala obična, civilna i vojna policija, a poseban kontrolni režim uspostavljen je u područjima od posredne i neposredne ratne opasnosti. Među ostalim, takva blokada je postavljena na svih pet izlaza iz Mostara (prema Gorancima, Širokom Brijegu, Čitluku, heliodromu i Buni), gdje se u krugu od dva kilometra nalazilo pet vojski: HVO, HOS, Armija BiH, JNA i vojska Republike Srpske. Na tim točkama sam postavio, u klasičnom rasporedu, po šest vojnika: dvojica na cesti s kalašnjikovima, i po dvojica u zasjedi s puškomitraljezima i snajperima.

Kad je SIS iz Mostara javio da je Štela krenuo prema Širokom Brijegu, ja sam se uputio prema kontrolnoj točki ‘Žovnica’ na izlazu iz Mostara. Kratko nakon što sam tamo stigao, javljeno je motorolom s točke ‘Kruševo’ da je došlo do pucnjave u kojoj ima mrtvih s jedne i s druge strane. Tada sam saznao da je jedan naš vojnik, kad je Blaž Kraljević naišao s pratnjom, izašao na cestu i podigao policijski znak ‘stop’. Umjesto da se podvrgnu kontroli, jedan vojnik iz Blažove pratnje u drugom automobilu je izašao i počeo pucati. Naš vojnik s policijskom palicom je pao pogođen.

Tada je nastala opća pucnjava koju više nitko nije mogao kontrolirati. Na žalost, nikada ne ćemo saznati je li taj pripadnik HOS-a samovoljno zapucao prema našemu policajcu ili je to učinio po nečijoj naredbi, u ovom slučaju, jedino moguće, po naredbi svojega zapovjednika Blaža Kraljevića.

Kako sam već naveo, naša druga grupa zaustavila je Štelu. On se predao i odveli smo ga u Široki Brijeg gdje je stavljen pred izbor: ili u zatvor ili prelazak HOS-a pod zapovjedništvo HVO-a. On je, kako se i pretpostavljalo, prihvatio ovo drugo. Odmah je, kao i svi ostali uhićeni zapovjednici HOS-a, bio pušten.

Blaža je, u dogovoru s hrvatskim MUP-om, trebalo sprovesti u Split, jer se pretpostavljalo da ne će prihvatiti ponudu o podčinjavanju HVO-u i da će ga se morat zadržati u zatvoru.
Ja ne osjećam nikakvu odgovornost za njegovu smrt jer su moji vojnici postupali sukladno propisima i zapovijedima, kao i vojničkim i policijskim običajima na cijelome svijetu u takvim situacijama, tj. nakon oružanog napada i ubojstva pripadnika specijalne policije na kontrolnom punktu’.

Predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Hrvatske dr. Franjo Tuđman, na prijedlog ministra obrane RH Gojka Šuška i Državnog povjerenstva za vojna odlikovanja i priznanja, odlikovao je 3. prosinca 1996. Blaža Kraljevića odličjem koje se dodjeljuje svakomu poginulom borcu u obrani Hrvatske – Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom (Narodne novine br. 9/1997.).

Šef SIS-a HVO-a u to vrijeme, koji je dojavio polazak Blaža Kraljevića i Štele Martinovića iz Mostara, bio je Ivica Lučić. Štoviše, prema provjerenim podatcima, Lučić je večer ranije organizirao raspačavanje letaka s protumuslimanskim sadržajem po Hercegovini, što je kasnije protumačeno kao propagandna uvertira u akciju protiv HOS-a i Blaža Kraljevića.

Moguću upletenost Lučića u taj slučaj pojačava sumnja da je jedan od zapovjednika postrojba HOS-a, Stanko Primorac-Ćane, kratko prije Kraljevićeve pogibije bez njegova znanja prešao s Prvom bojnom HOS-a u makarsku 156. brigadu HV-a. Kraljević ga je pokušavao nagovoriti na povratak u HOS, ali se Ćane Primorac vratio tek dva dana nakon Kraljevićeve pogibije i postao njegov nasljednik na čelu Ratnog stožera HOS-a u Hercegovini. U toj funkciji je 23. kolovoza 1992. potpisao sporazum s ministrom obrane HVO-a Brunom Stojićem o podvrgavanju svih jedinica HOS-a zapovjedništvu HVO-a.

Mnogi pretpostavljaju da je već spomenuti Ivica Lučić, kao šef SIS-a HVOa, dogovorio kako micanje Ćane Primorca u Makarsku tako i njegov povratak u Hercegovinu i aranžman s Brunom Stojićem.

Međutim, u tom sklopu ostale su neke nejasnoće oko sudbine oružja i opreme u vlasništvu HOS-a. Sumnjalo se da je dio prodan a novac od prodaje utrošen na uređenje jednog kafića u Ljubuškome, u kojem je Ćane provodio veći dio svoga vremena.

Nakon toga se povjerenje između Ivice Lučića i Ćane Primorca povećalo pa je Lučić posredovao oko  Ćanina zapošljavanja u HIS-u.  Također, otkako je Ćane Primorac zastupnik u sarajevskom parlamentu na Listi HSP Đapić–Jurišić, navodno je uz pomoć Lučića uspostavio koalicijsku suradnju s Nezavisnom hrvatskom inicijativom (NHI) zloglasnog predratnog komunističkog istražitelja u Doboju i KOS-ova suradnika Krešimira Zubaka.

Blaž Kraljević

Zapovjednik HOS-a u Hercegovini

Blaž Kraljević bio je borac za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, general Armije RBiH i komandant hercegovačkog HOS-a

Rođen je 17. rujna 1947. godine u mjestu Lisice kod Ljubuškog, u zapadnoj Hercegovini. Bio je jedno od osmero djece Mare i Nikole Kraljevića. Već s 19 godina, 1966., odlazi na privremeni rad u Njemačku, ali u ljeto iste godine odlučuje se na put u Australiju. U Melbourneu je uskoro otvorio restoran. S prvom suprugom Džemilom imao je  dva sina. 

U Australiji se politički aktivirao. Najprije je postao članom Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). Trebao je sudjelovati u Bugojanskoj grupi koja se 1972. ubacila u Jugoslaviju s namjerom da izazove ustanak protiv komunističkog režima. Dan prije polaska grupe na dogovoreno mjesto gdje su se trebali naći u Europi, australska tajna policija uhitila je Kraljevića.

Nakon neuspjeha Bugojanske grupe, čiji su članovi ili uhićeni ili likvidirani, Kraljević se iz Melbournea preselio u Canberru. Tamo je 1976. postao predsjednikom ogranka Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), sljedeće godine je izabran za čelnika ogranka Hrvatske republikanske stranke (HRS) „Zemun“ da bi potom bio izabran za tajnika Hrvatskog međudruštvenog odbora u Canberri koji su činili predstavnici većine hrvatskih organizacija, udruga i društava. Godine 1988. osniva Hrvatski informativni centar (HIC) s ciljem upoznavanja australskih medija i stranih diplomata o hrvatskoj borbi za slobodu i samostalnu državu.

Kada je 1990. u Zagreba obnovljena djelatnost Hrvatske stranke prava, Kraljević se vraća u Hrvatsku i učlanjuje u tu stranku. Tadašnji predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga imenuje ga pročelnikom HSP-ovog Ureda za promidžbu. Nakon toga Kraljević nakratko odlazi u Australiju gdje prodaje svoj restoran i sređuje druge poslove te se ponovno vraća u Zagreb 28. rujna 1990. Tom prigodom čelništvu HSP-a predaje donaciju australskih Hrvata, nekoliko stotina tisuća australskih dolara, za kupovinu oružja za obranu Hrvatske.

U listopadu 1991. Kraljević upućuje prvu pošiljku oružja HSP-u u Ljubuškom, čime započinje osnivanje HOS-a (Hrvatskih obrambenih snaga) u Hercegovini. Uskoro i sam dolazi u Ljubuški, gdje osniva centar za obuku HOS-ovaca. Paraga ga 15. prosinca 1991. imenuje zapovjednikom ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. 
S početkom otvorene velikosrpske agresije na BiH, u travnju 1992. na većinskim. hrvatskim područjima u toj državi osniva se Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Bošnjaci s druge strane uspostavljaju svoju vojsku, Armiju BiH. Čelnici HVO-a, koji je brojao nekoliko desetaka tisuća vojnika, tražili su od Kraljevića da postrojbe HOS-a, koje su ukupno imale nekoliko tisuća vojnika, podredi HVO-u kao što se HOS u Hrvatskoj stavio pod zapovjedništvo Hrvatske vojske. Kraljević je to odbio.

Devetog svibnja 1992. Kraljević izdaje proglas potpisan u Ljubuškom protiv sporazuma Boban – Karadžić o prekidu neprijateljstava postignutog 6. svibnja na tajnom sastanku u Grazu. „Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica Hrvatskog i Muslimanskog naroda a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast“, stoji, među ostalim, u tom proglasu.

Kraljević u svibnju 1992. prihvaća vrhovno zapovjedništvo Predsjedništva BiH. U operaciji Lipanjske zore, hrvatske snage oslobađaju dolinu Neretve a 12. lipnja i grad Mostar. Nakon toga javljaju se sve češći incidenti kako između HVO-a i HOS-a tako isto i između HVO-a i Armije BiH. U srpnju je pred Stožerom HOS-a u Ljubuškom održana smotra vojnika uz istodobno isticanje triju zastava: ratne zastave HOS-a, hrvatske zastave te tadašnje zastave RBiH s ljiljanima.  Istog mjeseca Kraljević se na Igmanu sastaje s načelnikom Glavnog štaba Armije BiH Seferom Halilovićem. Uskoro dobija čin general-bojnika, a 2. kolovoza postaje članom Glavnog stožera Armije BiH. „Nismo katolička vojska jer u redovima HOS-a ima 30 ili 40 posto Muslimana. Mi smo vojska Bosne i Hercegovine. Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kada rat završi“, Kraljevićeva je izjava koja govori o politici koju je zastupao i nacionalnom sastavu HOS-a. 

Čelnik Hrvatske zajednice Herceg Bosne Mate Boban pozvao je 9. kolovoza 1992. na sastanak u Mostaru Blaža Kraljevića. Sastanak je dogovorio Vinko Martinović Štela a prisustvovao mu je i Bruno Stojić. Boban je zatražio od Kraljevića da stavi HOS pod zapovjedništvo HVO-a te da razoruža Bošnjake u HOS-u. Kraljević je odbio jedno i drugo. Nakon toga se u hotelu „Ero“ obratio novinarima najavljujući formiranje zajedničkog zapovjedništva HOS-a, HVO-a i Armije BiH. Potom je zajedno sa svojom pratnjom sjeo u dva automobila i krenuo prema Ljubuškom. 

Oko 14 sati po dolasku u mjesto Kruševo, na kontrolni punkt Varda, zaustavlja ih Vojna policija. Osim njih, tamo je još bilo još 15 vojnika Kažnjeničke bojne, postrojbe pod zapovjedništvom Mladena Naletilića Tute. Uslijedila je pucnjava, te su svi putnici u oba vozila ubijeni. Tijela Kraljevića i ubijenih HOS-ovaca (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) potom su dovezena pred Duhansku stanicu u Širokom Brijegu. Nakon toga je kombi s njihovim tijelima hrvatska policija otkrila na semaforu u Omišu. Kraljević je pokopan 13. kolovoza na groblju u mjestu Lisice. Posmrtno ga je HSP odlikovao činom krilnika, a hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 3. prosinca 1996. redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.