10 veljače 1943 Ljubuški

21 rujan 1991 Zagreb

Ante Paradžik,najbliži suradnik Dobroslava Parage, ubijen je 11 dana nakon postrojavanja snaga HOS-a na Jelačić-placu u Zagrebu i dva mjeseca prije pada Vukovara kojem su snage HOS-a htjele pomoći, ali im je to onemogućeno
Ante Paradžik,najbliži suradnik Dobroslava Parage, ubijen je 11 dana nakon postrojavanja snaga HOS-a na Jelačić-placu u Zagrebu i dva mjeseca prije pada Vukovara kojem su snage HOS-a htjele pomoći, ali im je to onemogućeno

Hrvatski političar,

predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine,

žrtva montiranih političkih procesa

i politički zatvorenik savjesti beogradskog režima socijalističke Jugoslavije,

pravaš i suobnovitelj 1990. obnovljene Hrvatske stranke prava i njen dopredsjednik,

načelnik Ratnog stožera oružanih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u vrijeme Domovinskog ratavelikosrpske ideologije,

borac protiv komunizma i jugoslavenske države.

Oponent i kritičar hrvatskih komunista.

Zagovornik demokracije, ljudskih prava i borac za nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda.

Žrtva političkog atentata u Zagrebu.

Nakon njegovog ubojstva, dvije postrojbe HOS-a nosile su njegovo ime,

II. bojna "Ante Paradžik" i 1. satnija "Ante Paradžik".1991. godine,

diplomirani pravnik, vrsni retoričar, publicist, zagovornik i promicatelj hrvatskog prirodnog i povijesnog državnog prava. 

Ante Paradžik i HSP delegacija na Bleburgu 1990
Ante Paradžik i HSP delegacija na Bleburgu 1990

Policajci koji su ubili Paradžika još


uvijek su zaposleni u MUP-u

 

Premda su počinitelji poznati, i dalje ostaje nepoznato je li i tko je naredio ubojstvo Ante Paradžika, osobito s obzirom na to da su postojale jake sumnje, a i neka svjedočenja, kako je iz samih političkih vrhova stigla naredba da se Antu Paradžika likvidira

Piše: Ivica Buljan

Policajce Željka Vučemilovića Grgića, Branka Matoševića i Željka Čeku, koji su 21. rujna 1991. godine na kontrolnom punktu pokraj Sesveta ubili potpredsjednika Hrvatske stranke prava Antu Paradžica, nakon kratkog odsluženja zatvorske kazne pomilovao je predsjednik Tuđman i nakon toga vratili su se na posao u policiju.

To nam je potvrdio i glasnogovornik MUP-a Slavko Rako koji nam nije mogao reći na kojim poslovima spomenuta trojica trenutačno rade.

Ispaljeno 50 metaka

Iz MUP-a nismo dobili ni odgovor na pitanje kako to da osuđeni policjaci nadalje "štite" pravni poredak.

Dobroslav Paraga, koji je svih ovih godina bio manje-više neuspješan u istjerivanju pravde u slučaju ubojstva Paradžik, ističe da su neki od njih završili i Policijsku akademiju te su napredovali u policijskoj hijerarhiji. Osim pojedinih novinskih napisa koji su otvoreno govorili o političkom ubojstvu, iz službenih političkih krugova te pod njihovim utjecajem iod pravosudnih organa cijeli se slučaj ubojstva Ante Paradžika pokušavao svesti na činjenicu da se radilo o nizu nesretnih okolnosti te su stoga počinitelji ubojstva pomilovanjem oslobođeni. Optuženi su se, među ostalim, branili i činjenicom da se sve dogodilo u vrijeme kada je Hrvatska bila napadana sa svih strana i da se stalno živjelo pod općom opasnošću i zamračenjem.

Te noći 21. rujna 1991. automobil kojim se vozio Paradžik na povratku s jednog stranačkog skupa u Križevcima zaustavljen je na kontrolnom punktu u Sesvetama. Prema kasnijim verzijama događaja policajcima na punktu - Željku Vučemiloviću Grgiću Branku Matoševiću, Željku Čeki i Pašku Paliću - policajac Blaž Sarić je s jednog od prethodnih punktova javio da prema njima dolazi automobil u kojemu se nalaze martićevci. Prema priči Paradžikova suputnika Ivice Oršanića, automobil se na punktu Jež 2 zaustavio na policijski signal. Prema njegovu svjedočenju, jedan je policajac prišao automobilu s vozačeve strane, ali nije zatražiodokumente, nego se odmah udaljio nekoliko koraka unatrag i zapucao. U pucnjavi koja je trajala nekoliko minuta ispaljenoje 50-ak metaka od kojih je Paradžik smrtno stradao, dok je vozač Branko Perković bio ranjen, a Ivica Oršanić, koji je sjedio na stražnjem sjedalu, nije ozlijeđen. Za razliku od Oršanića, prvooptuženi Vučemilović izjavio je kako se automobil na njihov signal nije zaustavio te u raznim verzijama, kako su tada pisale novine, da je iz automobila pucano na policajce.

Konačnom presudom Vrhovnoga suda prvooptuženi Vučemilović osuđen je na šest godina zatvora, drugooptuženi Branko Matošević na pet godina, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi Željko Čeko i Paško Palić na četiri i pol godine zatvora.

Naredbodavci iz politike?

I dok je policajcima koji su pucali na Paradžikov automobil bilo suđeno, Blaž Sarić, koji je prema svemu sudeći bio ključna osoba u slučaju Paradžik jer je policajcima na punktu Jež 2 dojavio da u njihovu smjeru dolazi automobil u kojemu se nalaze martićevci, na sudu se pojavio samo u ulozi svjedoka, premda je i protiv njega odvjetnik Ante Miličević u ime oštećene obitelji Paradžik podnio tužbu.

Ostaje nepoznato je li i tko naredio ubojstvo Ante Paradžika, osobito s obzirom na to da su postojale jake sumnje, a i pojedina svjedočenja, kako je iz samih političkih vrhova stigla naredba da se Paradžika likvidira. Naime, jedan svjedok, doduše anonimni, prisustvovao je telefonskom razgovoru u jednom ministarstvu kada je ministar svojem sugovorniku izdao naredbu: "Likvidiraj tog Paradžika".

DOSSIER: ŽRTVE TUĐMANOVA REŽIMA

Desetog veljače ove godine trebao je biti 67. rođendan Ante Paradžika, jednog od vođa studenata u vrijeme hrvatskog proljeća, potpredsjednika Hrvatske stranke prava i glavnog organizatora Hrvatskih obrambenih snaga u Domovinskom ratu, no umjesto proslave rođendana, njegova supruga Jozefina i troje sad već odrasle djece ove će godine obilježiti 19. godišnjicu njegove smrti odnosno likvidacije. Formalno, krivci su završili iza rešetaka, a stvarno, još su brže završili izvan rešetaka, što im je svojim pomilovanjem omogućio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Indicije da iza Paradžikova ubojstva stoji politika nikad se nisu mogle dokazati, a ako u roku od 20 mjeseci ne bude podignuta optužnica protiv drugih ljudi koji su možebitno sudjelovali u tom zločinu, slučaj će zauvijek pasti u zakonski zaborav budući da nakon 20 godina nastupa zastara i više nitko, barem ne pred zakonom, neće moći odgovarati za ono što se 21. rujna 1991. oko 22 sata dogodilo na blokadnom punktu "Jež 2" u Sesvetama, dok je u Zagrebu na snazi bilo zamračenje. A evo što se dogodilo:

"Ubij to! Strijeljaj to odmah!" čuli su se glasovi na UKV vezi nakon što je policajac Blaž Sarić s blokadnog punkta "Drava 778" uputio poruku da se u vozilu Lada Niva karlovačkih registarskih oznaka što se kreće prema Zagrebu možda nalaze "martićevci". Do danas nije jasno zbog čega je to rekao, budući da je upravo on prethodno zaustavio Ladu Nivu i razgovarao s vozačem Brankom Perkovićem, koji je jedini imao maskirnu uniformu i kojeg je znao od prije. Znao je i da su u automobilu bili i Ante Paradžik te povratnik iz Kanade Ivan Oršanić koji su se vraćali sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima.

"Najvjerojatnije se radi o sumnjivim osobama pa dajte molim vas zaustavite to obavezno, provjerite pod obavezno, ja mislim da iza svega toga stoji nešto što nam treba", dio je stenograma poruke Blaža Sarića. Na sljedećem blokadnom punktu, "Jež 2" u Sesvetama, prema kojem je išla Lada Niva, policajac Željko Vučemilović Grgić čuo je da je netko sa strane viknuo: "To je on", kako je svjedočio na sudu, i potom ispalio u zrak rafal upozorenja iz svoje automatske puške. Uslijedila je rafalna paljba usmjerena najvećim dijelom prema suvozačevoj strani automobila, odnosno mjestu gdje je sjedio Ante Paradžik čije je tijelo izrešetano mecima od kojih je jedan, najsmrtonosniji, pogodio grudnu aortu. U pucnjavi su sudjelovala četiri policajca, dok se peti od straha sakrio, a ispalili su ukupno šezdesetak metaka. Kad je shvatio što se događa, vozač Branko Perković sagnuo se ispod volana i tako zadobio "samo" pet metaka, dok se treći suputnik Ivan Oršanić spustio iza zadnjeg sjedala i prošao neozlijeđen. Međutim, kad je pucnjava stala i kad je prisebni vozač Branko Perković s rukama u zraku izišao iz automobila i rekao da je "njihov", Željko Vučemilović Grgić, koji je započeo paljbu i ispalio najviše metaka, njih 26, povikao je da ovaj možda ima bombu u ruci. Njegov kolega Branko Matošević kasnije je na sudu rekao da ne zna kako je ovaj to mogao vidjeti iz zaklona u koji se u međuvremenu sklonio.

Iako je sudskim vještačenjem kasnije ustanovljeno suprotno, Željko Vučemilović Grgić, koji je i prije toga bio zabilježen zbog sličnog slučaja, i danas tvrdi da se Lada Niva nije zaustavila. Dapače, kad smo ga posjetili u njegovu domu u Sesvetama, rekao je kako se Lada Niva nije zaustavila ni na prethodna četiri punkta te kako je njihova dužnost bila paziti tko ulazi u grad. Kaže da je najlakše bilo osuditi policajce koji su radili svoj posao. Međutim, vozač Branko Perković i danas tvrdi da se zaustavio na svim punktovima, a i sud je utvrdio isto. On je na sudu svjedočio da je, nakon što je stao i na punktu "Jež 2" i očekivao da će netko doći po njihove dokumente, samo čuo metak koji je završio u haubi, a nakon što je uzviknuo: "Ne pucaj, naši smo!", uslijedila je paljba sa svih strana. Prva vijest koju je HINA plasirala u javnost bila je da su policajci pucali jer je na njih otvorena paljba iz Lade Nive koja se nije zaustavljala i za koju se sumnjalo da su u njoj "martićevci". Budući da je jedan od policajaca i sam bio ranjen u unakrsnoj pucnjavi na punktu, priča je bila toliko uvjerljiva da je bilo teško ne povjerovati u to što je servirano. Ispostavilo se da iz Lade Nive nije ispaljen ni jedan metak, a policajac Paško Palić je ranjen u sveopćoj pucnjavi u kojoj je i sam sudjelovao.

Ante Paradžik ubijen je 11 dana nakon što je zajedno s Dobroslavom Paragom na glavnom zagrebačkom trgu demonstrirao snagu Hrvatskih obrambenih snaga, stranačke vojske koju je praktički sam osnovao u vrijeme dok Hrvatska vojska još nije bila posve formirana. Jedna satnija HOS-a odmah se uputila prema Vukovaru, međutim, kad je vodstvo vukovarske obrane početkom studenog 1991. tražilo dodatnu Paraginu pomoć, 200 hosovaca koji su krenuli u pomoć tom opkoljenom gradu zaustavio je Tomislav Merčep, tada zamjenik ministra policije Ivana Vekića. Vodstvo HSP-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković uhićeni su 22. studenog 1991. kao krivci za pad Vukovara i optuženi da su spremali napad na Banske dvore, no Vrhovni sud te je optužbe odbacio. Na Dobroslava Paragu nedugo zatim pokušan je atentat kad je dignut u zrak stožer HOS-a u Vinkovcima početkom 1992., a on je slučajno izbjegao smrt.
Nekoliko mjeseci kasnije, 9. kolovoza 1992., u zaseoku Čule kod Mostara ubijen je i Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a u Bosni i Hercegovini, čime se raspao HOS u BiH koji se zajedno s Armijom BiH borio protiv Srba.

 

To je bilo u suprotnosti s Tuđmanovom politikom koja je kasnije započela rat protiv Armije BiH. Hrvatska policija nikad nije istraživala ubojstvo Blaža Kraljevića jer je ono formalno-pravno gledajući počinjeno na teritoriju BiH. No ni istraga protiv ubojica Ante Paradžika, koja je formalno vođena, nije dospjela daleko, odnosno nije se odmakla dalje od punkta "Jež 2" u Sesvetama. Osuđena su samo četvorica policajaca koji su bili na punktu, a Blaž Sarić, koji je radiovezom dojavio da se u Paradžikovu automobilu možda nalaze martićevci, nikada nije optužen. Tadašnji državni tužitelj Anto Nobilo, koji i danas tvrdi da je riječ o velikoj zabuni nastaloj zbog panike i ratne situacije, odbacio je slučaj kad je obitelj Paradžik 1994. ponovo pokrenula tužbu nakon što su pronađeni dokazi da su Paradžika cijelo vrijeme pratili pripadnici tajnih službi. Nakon toga, i Dražen Budiša, koji je javno progovorio o cijelom slučaju, zaprimio je prijetnje smrću. Nikada nije utvrđeno ni tko je preko UKV veze pod šifrom PP2, dok se Lada Niva približavala "Ježu 2", povikao: "Ubij to! Strijeljaj to odmah!" Prema nekim indicijama mogućnost da se ubace u UKV vezu kontrolnog punkta imali su pripadnici skupine Labrador, odnosno tajna policijska pratnja koja je cijelo vrijeme pratila Paradžikovo kretanje. No ključni dio snimke u trajanju osam minuta uspio je netragom nestati. Nije se ništa poduzelo ni kad je Nacional 1998. objavio pismo svjedoka koji je tvrdio da je uoči Paradžikova ubojstva čuo razgovor jednog ministra koji je rekao: "Likvidiraj tog Paradžika!"

Koliko je Ante Paradžik mogao biti opasan u očima vladajuće garniture vidjelo se i na njegovu sprovodu gdje mu je počast došlo odati dvadesetak tisuća ljudi. Njegovi pristaše stoga su smatrali da je njegove ubojice netko očito nagradio budući da su iz zatvora izišli nakon što su odslužili nepune dvije godine uključujući boravak u pritvoru. Franjo Tuđman pomilovao ih je samo nekoliko mjeseci nakon što su pravomoćnom presudom osuđeni na šest i pet godina zatvora, a ubrzo nakon toga svi su vraćeni nazad na poslove u policiji, gdje većina njih i danas radi. Na pitanje upućeno policiji mogu li u njihovim redovima raditi ljudi koji su pravomoćno osuđeni za ubojstvo dobili smo odgovor da je to u suprotnosti s odredbama članka 49. Zakona o državnim službenicima, no na upit zbog čega je onda u slučaju Paradžikovih ubojica napravljena iznimka, do zaključenja broja nismo dobili odgovor.

Dobroslav Paraga u jednom je intervjuu upozorio i na činjenicu da je sudac Petar Novoselec, koji je potvrdio presudu okružnog suda kojom su sva četvorica policajaca proglašeni krivima, kasnije razriješen s mjesta suca Vrhovnog suda, a istovremeno, slučajno ili ne, za sutkinju Vrhovnog suda bila je izabrana Ana Garačić, sutkinja koja je osudila samo jednog, a ostalu trojicu policajaca u prvostupanjskoj presudi oslobodila, danas zamjenica predsjednika Vrhovnog suda i predsjednica Kaznenog odjela tog suda. 
Dražen Budiša, Paradžikov kolega iz 1971. i vjenčani kum, i danas smatra kako su okolnosti njegove smrti ostale nerazjašnjene:

"Ljudi koji su počinili to ubojstvo davno su izišli iz zatvora. Taj slučaj je imao sudski epilog, ali po mom dubokom uvjerenju, sud nije išao u ispitivanje svih okolnosti tog ubojstva niti u traženje pozadine onog što se dogodilo."

Tako je Ante Paradžik, koji je 1972. na tri godine završio u zatvoru zbog svojeg političkog djelovanja 1971., a nakon vlastitog vjenčanja 1976. opet završio u zatvoru jer je na pozivnicama za vjenčanje bilo iscrtano crven-bijeli-plavi bez petokrake, i kojeg su preventivno zatvarali kad bi Josip Broz Tito dolazio u Zagreb, dočekao priznanje nezavisnosti Hrvatske na Mirogoju, a ubila ga je hrvatska policija za koju je taj slučaj odavno završen.

 

Robert Šilić i Paraga iza bojovnika
Robert Šilić i Paraga iza bojovnika

           Robert Šilić i Dobroslav Paraga iza bojovnika


Jedan od zaboravljenih hrvatskih junaka-Ante Paradžik

U plejadi hrvatskih junaka svoje mjesto ima i Ante Paradžik rođen u Ljubuškom (Pregrađe) 10. veljače 1943.

U Antine babe bila su četiri sina. Kako to da su svi otišli u "hrvatsku vojsku"? "Bili su mladi, moralo se u rat. Obje su vojske, treba reći, bile u selu: i naša, i partizanska. A opet, kako ćeš s Antikristom?" Iz rata joj se trojica nisu vratili. Antin je otac nestao 1945., kod Bleiburga. Anti su tada dvije godine, majka Milica trudna je s mlađim, Mirkom: rodila ga je na cesti, s Antom o ruci i partizanskom puškom uperenom u leđa. Strpani u neki podrum, mislili su - gotovo je. Ali jedan važni partizan prepoznao je Antinu babu, ženu na dobru glasu, imućnu a milostivu: "Šta ćeš ti ovdje Jokinice!" I tako se život nastavio: za katoličke je blagdane i na Paradžika kući uvijek bilo dima, pa makar smočili slame i ugurali je u peć... Studij prava Ante započinje u Splitu, igrao je u Hajdukovim juniorima, imao je i stan i hranu. Ali, ozlijedio se, i studij nastavlja u Zagrebu. Zarađuje "fizički", po Njemačkoj i Vojvodini, a stiže i tri puta postati udarnikom na omladinskim radnim akcijama: Kolašin, Vranje, Vrč...

LEGALNI PREDSJEDNIK
Kako je Ante Paradžik ‘71. postao predsjednikom Saveza studenata Hrvatske, i zašto baš on? Ivan Zvonimir Čičak prorektorom je postao zahvaljujući osobnoj iznimnosti i sretnom trenutku. Dražen Budiša za predsjednika Saveza studenata Zagreba odabranje poput rimskog cara što su ga izvikale njegove legije. Paradžikov izbor pada, međutim, u doba kad je organizacija priznata i konsolidirana, već ima i vlastiti list i sve se zbiva takoreći u mirnoj tranziciji. Tadašnji tajnik Saveza studenata Hrvatske, Marko Melčić, veoma rado prepušta da tu primopredaju umjesto njega obavi Boris Malada, donedavni predsjednik Saveza studenata Splita, a sekretar CK SKH u trenutku prvih demokratskih izbora. Okolnosti Paradžikova izbora važne su zbog tadašnjeg značenja Saveza studenata Hrvatske, jedine samostalne društveno-političke organizacije u Hrvatskoj, ali i zbog prave predodžbe o liku samog Ante Paradžika. Savez studenata Hrvatske okuplja sve hrvatske sveučilišne centre, na delegatskom principu, ne podliježe, dakle, raspoloženjima zborova na buntovnim, nepokorenim fakultetima, i može raditi u miru, sa svim povlasticama, što ih donose republički i savezni protokoli. Naravno, ti protokoli računaju s discipliniranom transmisijom, uopće nisu pravijeni po mjeri studenata koji rade što hoće. To donosi najmanje dvije prednosti: prvo, automatske pozivnice na sve političke tribine. Ali, važnije je ono drugo, tj. mogućnost da na tim službenim, najčešće bezazlenim skupovima, zaprepaštenim službenicima režima skrešete u brk sve što zaslužuju.

Listopada 1971. u Metkoviću je organiziran narodni zbor na kojem je govorio Miko Tripalo. Predsjednik Općinske skupštine Luka Bebić priredio je nakon mitinga svečano primanje. Predstavnici Mostara i Čapljine odbili su doći na primanje jer je na svečanosti prisutan i Ante Paradžik, čije djelovanje u Hercegovini tog ljeta 1971. oštro osuđuju mnoga tamošnja rukovodstva. Prema Vjesniku, domaćini su goste uvjeravali da je Paradžik došao nepozvan, ali da ga ne mogu potjerati jer je on legalni predsjednik Saveza studenata Hrvatske! Zanimljivo, predstavnici Paradžikova Ljubuškog prema Vjesniku - nakon takva su objašnjenja ipak ostali na svečanom primanju.

Riječju, Savez studenata Hrvatske bio je bogomdana tribina da pokret hrvatskih sveučilištaraca cjelokupnoj jugoslavenskoj javnosti predstavi vlastite poglede. U tijeku je bilo usvajanje Programa i Statuta Saveza studenata Jugoslavije. Baš u tim raspravama o Savezu studenata Jugoslavije hrvatska će studentska delegacija u Ljubljani, Novom Sadu, Sarajevu i Dubrovniku izreći najradikalnije teze o konfederativnom preuređenju Jugoslavije koje su se uopće mogle čuti u Hrvatskom proljeću, jedine ako se izuzmu neki tekstovi o amandmanima u Hrvatskom tjedniku i na studentskim tribinama.

NEPOPUSTLJIVOST
Takvoj organizaciji trebalo je izabrati predsjednika! Odabran je Ante Paradžik: nije on bio novi čovjek, bio je već biran u fakultetski Odbor Saveza studenata, u Studentskom je domu bio predsjednik Savjeta stanara, a već dva puta i predsjednik Zavičajnog kluba studenata Hercegovine. Ipak, njegovo je ime primljeno kao iznenađenje. Pa i danas, trideset godina nakon što je Ante Paradžik izabran za predsjednika Saveza studenata Hrvatske i deset godina nakon što je ubijen, čak i iz kruga njemu bliskih može se čuti da je to bio "Budišin čovjek", da mu je govore pisala Vesna Gudelj-Velaga... Vjerojatno je to istina, ali to govori sve najbolje o Budiši! I o Vesni Kanižaj - djevojački Gudelj-Velagi - jedinoj predsjednici Saveza studenata Zagreba, a prvom predsjedniku Saveza studenata koji je smijenjen zbog hrvatskog nacionalizma, zbog podrške Deklaraciji, 1967. Iz njegova radikalističkog preskakanja argumenata bilo bi jednako tako krivo zaključivati na kratkoću pameti, kao što bi iz Paradžikove duboke lojalnosti prema Budiši, jednako tako budalasto bilo zaključivati na neku poltronsku narav ili na neki osobni interes. Naprotiv: Ante Paradžik bio je i pouzdan i mudar čovjek. Nije bio proračunat, što, istina, ne mora biti vrlina. Ali, Paradžikova dosljednost u stavovima, koja je dovodila u opasnost i njega i one koji su bili s njim, nije bila izraz ni političkog fanatizma ni intelektualne taštine, već one osobito rijetke karakterne crte koja izabrane pojedince oslobađa od naše uobičajene popustljivosti prema sebi samima. Hoću reći da Ante Paradžik nije spadao u većinu onih koji "prevareni trenutnom magijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vrijedi, čine podla i niska djela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj cijeni..." kao što u "Travničkoj kronici" bilježi Ivo Andrić.

Udovica Ante Paradžika, gospoda Jozefina - koja svih ovih deset godina nije željela dati ni jedan intervju, i koja me je primila tek kad je shvatila da ja intervju i ne tražim - pokazala mi je pismo zatvorskoj upravi u kojoj Ante odbija njihov prijedlog da prijeđe u povoljniju, B-kategoriju zatvorenika, iz kategorije C, koja mu je na početku dodijeljena. "Po našim kriterijima ja sam postao gori", otpisao im je Ante i zaradio šest mjeseci samice.

POLITIČKI ZATVORENIK
A gospoda Paradžik ima što reći i umije to reći. Kao da prije razgovora s njom nisam imao nikakvu predodžbu o životu bivših političkih zatvorenika u Titovoj Jugoslaviji. Izlaze tako njih dvoje iz kina, jesen je 1975., prilazi policija, oboje hapsi. Nju ujutro puštaju, on, osumnjičen za najteža djela - pa i za "kupovinu tenkova u Austriji"!!! - u zatvoru će provesti četiri mjeseca. Bez suđenja, bez prava na posjet: a onda ga puštaju kao nevinog. Godinu dana poslije, 27. studenoga 1976., večer uoči vjenčanja, u Ljubuškom, dolazi u kuću šef policije i traži da Ante pode s njim. Kako se spremiti za vjenčanje? Što reći svatovima? Kada će se Ante vratiti? Hoće li se vratiti? U četiri sata noću, ipak, brat ga Mirko dovodi kući: netko od pozvanih svatova prijavio je policiji da je na pozivnici hrvatska zastava "bez socijalističkih oznaka". Pregledavam tu pozivnicu - Budiša ju je bio sačuvao - unutra piše "Jozefina Oberan i Ante Paradžik vjenčat će se 28. 11. 1976. u 10 sati u Crkvi svetog Ante, Humac-Ljubuški". Ne vidim nikakvih zastava. Ali gospođa Jozefina pokazuje mi dvije crte, dužine od oko sedam centimetara, u kutu prve, prazne, stranice pozivnice. Tek jedna crvena i jedna plava crta, što su ih oni sami povukli flomasterom! I kad su se 6. prosinca vraćali iz Ljubinja, iz posjete Jozefininoj majci kamo su se zaputili bratovim autom - jednodnevno vjenčano putovanje? - zaustavlja ih milicija. Noć je, kiši, privode ih u milicijsku stanicu punu ljudi. Kao da su ih čekali: Antina će majka poslije ispričati da su svi putovi oko Ljubuškog bili blokirani, zaista su ih čekali. Dolazi načelnik i kaže da treba pričekati miliciju iz Ljubuškog. Ovi stižu: "Hapsimo te zbog pokušaja bjekstva"! Istog jutra Ante je osuđen na maksimalnih 60 dana zatvora s obrazloženjem da je "na svadbi imao trobojnicu bez socijalističkih oznaka"! Gospođa Paradžik, "mlada", vraća se u Zagreb, pravi feštu i objašnjava kolegicama da se Ante, po hercegovačkim običajima, nakon vjenčanja zadržao u rodnoj kući neko vrijeme... Prvi je posjet dopušten 1. siječnja. U vlaku smrznute cijevi i put do Zagreba traje 20 sati... Posjet traje pet minuta, razgovaraju kroz rešetke...

PODIĆI OBITELJ

Objašnjeno mi je ovako: kad se uspjelo izići iz zatvora, čekalo se vjenčanje, a onda se čekalo hoće li biti djece. Siječnja ‘77 Ante je zatvoru, gospođa Paradžik sreće Budišu kod hotela Dubrovnik na Jelačić placu i kaže mu kako izgleda da je trudna. Budiša ju grli i podiže u zrak. Slušam gospođu Jozefinu, tek ponešto zapisujem. Ovdje sam zapisao "željena djeca", pa zaokružio. Sve troje: Mislav, Veronika i deset godina mlađa Katarina - koja je imala samo dvije godine kad joj je otac ubijen! Mislav ima dva mjeseca kad je Ante ponovo odveden u zatvor. Došli su po njega kući - valjda je Tito dolazio u Zagreb? - u zatvor je trebala i supruga, ostavljena je radi Mislava, "ali da nigdje ne ode"! I kad je 1978. diplomirao, i kad je nakon godinu dana dobrotom direktora Željka Biffla primljen na posao u stubički Centar za socijalni rad, a uz obećanje da će dobiti stan, a supruga posao, problemi tek počinju. Najprije se u Stubici otkrilo tko je uopće Ante Paradžik, i Željko Biffl je smijenjen. Jozefina Paradžik ne dobiva posao. DodijeIjeni stan je osporen. Ante dobiva otkaz. Vrhovni sud će ga - nakon nekoliko godina - vratiti, ali za dva mjeseca slijedi novi otkaz. Stan: na sudu, posao: na sudu, putovanja, svakodnevna, iz Zagreba u Stubicu, godinama.

I kad je ta kalvarija napokon okončana, kad je došla demokracija, kad je Hrvatska zaslužila državu, kad je 12. rujna 1991. napokon stigla i pravomoćna presuda Vrhovnog suda kojom je završeno desetogodišnje parničenje za "kruv i krov" - Ante Paradžik je ubijen. Ubili su ga, u 22 sata navečer 21. rujna 1991., hrvatski policajci. Na njegovo je vozilo ispaljeno šezdesetak metaka. Ubojice su suđeni za ubojstvo iz nehata - prvooptuženi šest, drugooptuženi pet, trećeoptuženi i četvrtooptuženi četiri i pol godine zatvora. Nakon kratkog služenja kazne vraćeni su na posao u policiju. Sve ih je pomilovao predsjednik Tuđman.

ZA DOM
Paradžik je bio među petnaestoricom inicijatora u stvaranju HDZ-a, pisao je i Statut. Razočaran vjerolomnim osnivanjem stranke, pristupa HDS-u, tu doživljava isto, i napokon se pridružuje inicijativi Dobroslava Parage da se obnovi Hrvatska stranka prava. Osim pravaških principa koje je doživljavao kao povelju o prirodnim pravima pojedinca i naroda, privukla ga je sudbina i karakter Dobroslava Parage. To će pomoći da njegov radikalizam stekne efikasnost koja će uzdrmati Hrvatsku.

Hrvatska stranka prava 1990./91. u oporbi je prema svima ostalima: na izborima odbija sudjelovati, a u ime revolucionarnog pravaškog idealizma koji ne trpi "taktiku”. Hoće sve i odmah. Dok parlamentarne stranke pokušavaju osigurati većinsku podršku za demokratski razlaz s Jugoslavijom, HSP se ne želi petljati s parlamentarnim mekušcima i demokratskim proceduralizmom, bojeći se sporazumaša, vjerolomaca i izdajnika. Jedino HSP od početka odbija svaku Jugoslaviju! U ime neupitnog imperativa hrvatske državne nezavisnosti organizirana je proslava 10. travnja, pozvane su sve stranke, ali se odazivaju samo Vujićevi socijaldemokrati... Radi istog cilja Hrvatska stranka prava samoubilački inzistira na tvrdnji o "ustaškom državnom idealizmu", prihvaćajući i odgovarajuću ikonografiju. U Splitu i Osijeku njihovi su mitinzi najposjećeniji, obilaze teren po Hrvatskoj, stvaraju podružnice. Posjećuju Albaniju, Bugarsku i Bosnu pokušavajući stvoriti antisrpsku koaliciju, sa svima koji su protiv Srbije, nastojeći uključiti u svoju stranku i same Srbe izvan Srbije, a za razliku od Tuđmana koji procjenjuje da jedino sa Srbijom dogovor ima rezona. Paradžik, za koga smo se čudili kad je izabran za studentskog rukovodioca, obavlja sada državničke, propagandne i vojno-organizacijske poslove zabrinjavajuće efikasno. I dok u lipnju još izjavljuje da HSP ne želi stvarati stranačku vojsku, 13. rujna 1991., osam dana pred svoju smrt, na Jelačić placu postrojava HOS - Hrvatske oružane snage - pred pedesetak tisuća okupljenih. Njegova je funkcija: načelnik Ratnog stožera Hrvatskih oružanih snaga Hrvatske stranke prava.

OBRAČUNI

O ubojstvu Ante Paradžika razgovaram s Dobroslavom Paragom, kojega teret prošlosti još nije prignuo. Slušam i mislim koliki je skandal što o HOS-u - najbrabrijim i najopasnijim brvatskim ratnicima - još ništa ozbiljnijeg nije napisano. Paraga podsjeća na okolnosti koje su prethodile Paradžikovu smaknuću: na sukob oko opsjedanja kasarni u Zagrebu i silno razočaranje boraca, kada je postigaut sporazum Gregurić-Rašeta o nesmetanom izvlačenju svih vojnih efektiva JNA iz Zagreba. Na spomenutu paradu HOS-a po Jelačić placu. Na osvajanje Starčevićeva doma, 18. rujna 1991., samo tri dana, prije nego što će Paradžik biti ubijen. Osobito pak na Vukovar i "zabranu da mu se pomogne"! Sve to Hrvatsku stranku prava izlaže prijetnjama, i ne tek prijetnjama, vlasti. Paradžik je ubijen u automobilu u kojem je trebao biti i Paraga... Proces je bio čudan, svjedočenje o ministarskoj naredbi za likvidaciju nije prihvaćeno... Ubojice su, već je rečeno, i danas u policiji, ali ne na istim funkcijama, napredovali su nakon završenih škola, čini se.

Ali očito je da su pravi razlozi Paradžikove smrti u Tuđmanovoj ambiciji da HDZ prisvoji cjelokupnu ostavštinu Ante Starčevića, ali bez ustaštva, pa se obračunava s HSP-om zbog "ustaštva koje nas kompromitira". Kao što želi naslijediti Tita očišćenog od staljinizma pa se obračunava sa spomenicima Revolucije. Kao što treba Radićevu moć pa se obračunava sa pokušajima jačanja HSS-a.

IZAZOVI SLOBODE
Kako se Ante Paradžik 1991. usudio formirati stranačku vojsku i stati joj na čelo? Lako bi bilo reći - Paradžik je bio ustaša. To bi se svidjelo i onima koji bi to pozdravili kao pravi dokaz njegove revolucionarne odlučnosti u borbi za hrvatsku državu, ali i onima koji bi to smatrali tek još jednim dokazom kako svaki nacionalizam - idealistički osobito - mora odvesti u zločin.

Ali u životu Ante Paradžika ništa nije bilo lako, pa ga se ne može ni lako ocijeniti, taj njegov život! Pogotovo ne olako, kao "ustašu°, značilo to orden ili biljeg sramote! Čitav njegov život valja uzeti ozbiljno: i kada je i gdje rođen, i kada je i kako živio, i kada je i zašto ubijen! Ubijen je kao načelnik HOS-a dok se Vukovar itekako još držao! Hosovci su tamo među najhrabrijima. Šta bi Paradžik napravio kad se približio pad Vukovara? Šta nakon pada Vukovara? Šta u Bosni? Je li ovog Hercegovca moguće zamisliti na Šuškovu mjestu? Ali ne smije se zaboraviti da je Ante Paradžik ubijen je već u rujnu 1991.! Pa ako bi bilo neukusno hvaliti ga za dobra djela koja je možda mogao, ali nije stigao počiniti, zar bi bilo ukusno povezivati ga - etiketom ustaštva sa zločinima koje ni na koji način nije mogao počiniti?' Ta smaknut je u najslavnijim danima borbe za hrvatsku slobodu, rujna 1991.!

Ako je Ante Paradžik uspio postati velikim Hrvatom bilo je to baš zato što nije postao ustaški činovnik zločina, već je bio istinski borac za slobodu! Ako je pak svemu uprkos, uspijevao istrajati pri vlastitom idealizmu, bilo je to baš zato što nije bio buntovnik bez razloga, već zakleti borac za slobodu vlastitog, hrvatskog naroda!

Životopis

Ante Paradžik rođen 10. veljače 1943. u Ljubuškom, od majke Milice rođene Mlinarević i oca Blaža. Osnovnu i srednju školu završio je u Ljubuškom, a Pravni fakultet u Zagrebu gdje je apsolvirao na trećem stupnju iz područja obiteljskog prava. Godine 1971. izabran je za predsjednika Saveza studenata Hrvatske; 1972. osuđen na tri godine zatvora koje je u cjelosti izdržao. Hapšen ponovno 1975., 1976., 1977., kao i za svih Titovih dolazaka u Zagreb. Devetnaest godina bez putovnice i bez osnovnih građanskih prava. U braku s Jozefinom Oberan ima troje djece. Jedan je od utemeljitelja HDZ-a i HDS-a; s Dobroslavom Paragom suosnivač Hrvatske stranke prava. Izabran za dopredsjednika HSP-a i za načelnika Ratnog stožera Hrvatskih oružanih snaga Hrvatske stranke prava. Bio je dopredsjednik Hrvatskog demokratskog kluba za centralnu Europu i glavni tajnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Ubijen 21. rujna 1991. u Zagrebu.

Duško Čizmić/ljportal.com

Spomenik u Ljubuškom

Žrtva Tuđmanova režima

Objavljeno u Nacionalu br. 741, 2010-01-26

Desetog veljače ove godine trebao je biti 67. rođendan Ante Paradžika, jednog od vođa studenata u vrijeme hrvatskog proljeća, potpredsjednika Hrvatske stranke prava i glavnog organizatora Hrvatskih obrambenih snaga u Domovinskom ratu, no umjesto proslave rođendana, njegova supruga Jozefina i troje sad već odrasle djece ove će godine obilježiti 19. godišnjicu njegove smrti odnosno likvidacije. Formalno, krivci su završili iza rešetaka, a stvarno, još su brže završili izvan rešetaka, što im je svojim pomilovanjem omogućio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Indicije da iza Paradžikova ubojstva stoji politika nikad se nisu mogle dokazati, a ako u roku od 20 mjeseci ne bude podignuta optužnica protiv drugih ljudi koji su možebitno sudjelovali u tom zločinu, slučaj će zauvijek pasti u zakonski zaborav budući da nakon 20 godina nastupa zastara i više nitko, barem ne pred zakonom, neće moći odgovarati za ono što se 21. rujna 1991. oko 22 sata dogodilo na blokadnom punktu "Jež 2" u Sesvetama, dok je u Zagrebu na snazi bilo zamračenje. A evo što se dogodilo:


"Ubij to! Strijeljaj to odmah!" čuli su se glasovi na UKV vezi nakon što je policajac Blaž Sarić s blokadnog punkta "Drava 778" uputio poruku da se u vozilu Lada Niva karlovačkih registarskih oznaka što se kreće prema Zagrebu možda nalaze "martićevci". Do danas nije jasno zbog čega je to rekao, budući da je upravo on prethodno zaustavio Ladu Nivu i razgovarao s vozačem Brankom Perkovićem, koji je jedini imao maskirnu uniformu i kojeg je znao od prije. Znao je i da su u automobilu bili i Ante Paradžik te povratnik iz Kanade Ivan Oršanić koji su se vraćali sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima.

"Najvjerojatnije se radi o sumnjivim osobama pa dajte molim vas zaustavite to obavezno, provjerite pod obavezno, ja mislim da iza svega toga stoji nešto što nam treba", dio je stenograma poruke Blaža Sarića. Na sljedećem blokadnom punktu, "Jež 2" u Sesvetama, prema kojem je išla Lada Niva, policajac Željko Vučemilović Grgić čuo je da je netko sa strane viknuo: "To je on", kako je svjedočio na sudu, i potom ispalio u zrak rafal upozorenja iz svoje automatske puške. Uslijedila je rafalna paljba usmjerena najvećim dijelom prema suvozačevoj strani automobila, odnosno mjestu gdje je sjedio Ante Paradžik čije je tijelo izrešetano mecima od kojih je jedan, najsmrtonosniji, pogodio grudnu aortu. U pucnjavi su sudjelovala četiri policajca, dok se peti od straha sakrio, a ispalili su ukupno šezdesetak metaka. Kad je shvatio što se događa, vozač Branko Perković sagnuo se ispod volana i tako zadobio "samo" pet metaka, dok se treći suputnik Ivan Oršanić spustio iza zadnjeg sjedala i prošao neozlijeđen. Međutim, kad je pucnjava stala i kad je prisebni vozač Branko Perković s rukama u zraku izišao iz automobila i rekao da je "njihov", Željko Vučemilović Grgić, koji je započeo paljbu i ispalio najviše metaka, njih 26, povikao je da ovaj možda ima bombu u ruci. Njegov kolega Branko Matošević kasnije je na sudu rekao da ne zna kako je ovaj to mogao vidjeti iz zaklona u koji se u međuvremenu sklonio.

Iako je sudskim vještačenjem kasnije ustanovljeno suprotno, Željko Vučemilović Grgić, koji je i prije toga bio zabilježen zbog sličnog slučaja, i danas tvrdi da se Lada Niva nije zaustavila. Dapače, kad smo ga posjetili u njegovu domu u Sesvetama, rekao je kako se Lada Niva nije zaustavila ni na prethodna četiri punkta te kako je njihova dužnost bila paziti tko ulazi u grad. Kaže da je najlakše bilo osuditi policajce koji su radili svoj posao. Međutim, vozač Branko Perković i danas tvrdi da se zaustavio na svim punktovima, a i sud je utvrdio isto. On je na sudu svjedočio da je, nakon što je stao i na punktu "Jež 2" i očekivao da će netko doći po njihove dokumente, samo čuo metak koji je završio u haubi, a nakon što je uzviknuo: "Ne pucaj, naši smo!", uslijedila je paljba sa svih strana. Prva vijest koju je HINA plasirala u javnost bila je da su policajci pucali jer je na njih otvorena paljba iz Lade Nive koja se nije zaustavljala i za koju se sumnjalo da su u njoj "martićevci". Budući da je jedan od policajaca i sam bio ranjen u unakrsnoj pucnjavi na punktu, priča je bila toliko uvjerljiva da je bilo teško ne povjerovati u to što je servirano. Ispostavilo se da iz Lade Nive nije ispaljen ni jedan metak, a policajac Paško Palić je ranjen u sveopćoj pucnjavi u kojoj je i sam sudjelovao.

Ante Paradžik ubijen je 11 dana nakon što je zajedno s Dobroslavom Paragom na glavnom zagrebačkom trgu demonstrirao snagu Hrvatskih obrambenih snaga, stranačke vojske koju je praktički sam osnovao u vrijeme dok Hrvatska vojska još nije bila posve formirana. Jedna satnija HOS-a odmah se uputila prema Vukovaru, međutim, kad je vodstvo vukovarske obrane početkom studenog 1991. tražilo dodatnu Paraginu pomoć, 200 hosovaca koji su krenuli u pomoć tom opkoljenom gradu zaustavio je Tomislav Merčep, tada zamjenik ministra policije Ivana Vekića. Vodstvo HSP-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković uhićeni su 22. studenog 1991. kao krivci za pad Vukovara i optuženi da su spremali napad na Banske dvore, no Vrhovni sud te je optužbe odbacio. Na Dobroslava Paragu nedugo zatim pokušan je atentat kad je dignut u zrak stožer HOS-a u Vinkovcima početkom 1992., a on je slučajno izbjegao smrt.
Nekoliko mjeseci kasnije, 9. kolovoza 1992., u zaseoku Čule kod Mostara ubijen je i Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a u Bosni i Hercegovini, čime se raspao HOS u BiH koji se zajedno s Armijom BiH borio protiv Srba.

o je bilo u suprotnosti s Tuđmanovom politikom koja je kasnije započela rat protiv Armije BiH. Hrvatska policija nikad nije istraživala ubojstvo Blaža Kraljevića jer je ono formalno-pravno gledajući počinjeno na teritoriju BiH. No ni istraga protiv ubojica Ante Paradžika, koja je formalno vođena, nije dospjela daleko, odnosno nije se odmakla dalje od punkta "Jež 2" u Sesvetama. Osuđena su samo četvorica policajaca koji su bili na punktu, a Blaž Sarić, koji je radiovezom dojavio da se u Paradžikovu automobilu možda nalaze martićevci, nikada nije optužen. Tadašnji državni tužitelj Anto Nobilo, koji i danas tvrdi da je riječ o velikoj zabuni nastaloj zbog panike i ratne situacije, odbacio je slučaj kad je obitelj Paradžik 1994. ponovo pokrenula tužbu nakon što su pronađeni dokazi da su Paradžika cijelo vrijeme pratili pripadnici tajnih službi. Nakon toga, i Dražen Budiša, koji je javno progovorio o cijelom slučaju, zaprimio je prijetnje smrću. Nikada nije utvrđeno ni tko je preko UKV veze pod šifrom PP2, dok se Lada Niva približavala "Ježu 2", povikao: "Ubij to! Strijeljaj to odmah!" Prema nekim indicijama mogućnost da se ubace u UKV vezu kontrolnog punkta imali su pripadnici skupine Labrador, odnosno tajna policijska pratnja koja je cijelo vrijeme pratila Paradžikovo kretanje. No ključni dio snimke u trajanju osam minuta uspio je netragom nestati. Nije se ništa poduzelo ni kad je Nacional 1998. objavio pismo svjedoka koji je tvrdio da je uoči Paradžikova ubojstva čuo razgovor jednog ministra koji je rekao: "Likvidiraj tog Paradžika!"

Koliko je Ante Paradžik mogao biti opasan u očima vladajuće garniture vidjelo se i na njegovu sprovodu gdje mu je počast došlo odati dvadesetak tisuća ljudi. Njegovi pristaše stoga su smatrali da je njegove ubojice netko očito nagradio budući da su iz zatvora izišli nakon što su odslužili nepune dvije godine uključujući boravak u pritvoru. Franjo Tuđman pomilovao ih je samo nekoliko mjeseci nakon što su pravomoćnom presudom osuđeni na šest i pet godina zatvora, a ubrzo nakon toga svi su vraćeni nazad na poslove u policiji, gdje većina njih i danas radi. Na pitanje upućeno policiji mogu li u njihovim redovima raditi ljudi koji su pravomoćno osuđeni za ubojstvo dobili smo odgovor da je to u suprotnosti s odredbama članka 49. Zakona o državnim službenicima, no na upit zbog čega je onda u slučaju Paradžikovih ubojica napravljena iznimka, do zaključenja broja nismo dobili odgovor.

Dobroslav Paraga u jednom je intervjuu upozorio i na činjenicu da je sudac Petar Novoselec, koji je potvrdio presudu okružnog suda kojom su sva četvorica policajaca proglašeni krivima, kasnije razriješen s mjesta suca Vrhovnog suda, a istovremeno, slučajno ili ne, za sutkinju Vrhovnog suda bila je izabrana Ana Garačić, sutkinja koja je osudila samo jednog, a ostalu trojicu policajaca u prvostupanjskoj presudi oslobodila, danas zamjenica predsjednika Vrhovnog suda i predsjednica Kaznenog odjela tog suda.
Dražen Budiša, Paradžikov kolega iz 1971. i vjenčani kum, i danas smatra kako su okolnosti njegove smrti ostale nerazjašnjene:

"Ljudi koji su počinili to ubojstvo davno su izišli iz zatvora. Taj slučaj je imao sudski epilog, ali po mom dubokom uvjerenju, sud nije išao u ispitivanje svih okolnosti tog ubojstva niti u traženje pozadine onog što se dogodilo."

Tako je Ante Paradžik, koji je 1972. na tri godine završio u zatvoru zbog svojeg političkog djelovanja 1971., a nakon vlastitog vjenčanja 1976. opet završio u zatvoru jer je na pozivnicama za vjenčanje bilo iscrtano crven-bijeli-plavi bez petokrake, i kojeg su preventivno zatvarali kad bi Josip Broz Tito dolazio u Zagreb, dočekao priznanje nezavisnosti Hrvatske na Mirogoju, a ubila ga je hrvatska policija za koju je taj slučaj odavno završen.