Tony Rogers:

"Zagreb, tržište za plaćenike"

Fotoreportaža objavljena u američkom mjesečniku "Soldier of Fortune" za travanj 1992.

"Vidio sam što se događa na televiziji i pomislio da bih im mogao malo pomoći... Osim toga to je vjerojatno posljednji rat protiv komunizma u Europi. Moraš se uključiti dok još ima šanse." Dave, koji se nedavno vratio u Englesku iz Jugoslavije, ispričao je uz čašu piva u jednom londonskom pubu svoj život. 1984. se, pet godina nakon što je napustio Kraljevsku mornaricu, pridružio Francuskoj legiji stranaca.

Nekoliko godina kasnije izašao je i iz legije, jer mu je, kako je rekao, "dosadilo".

U kolovozu 1991. Dave je slučajno našao akciju za kojom je očito čeznuo. Sukob između Hrvatske i Srbije trajao je tada tek dva mjeseca, ali već su počeli stizati prvi strani dobrovoljci da ponude svoje "usluge".

Kad je Dave stigao u glavni grad Hrvatske, Zagreb, uputili su ga u glavni stožer ZNG-a. Tamo nitko nije govorio engleski. Dave je stoga odlučio sjesti u vlak što je vozio jugoistočno od Zagreba prema prvoj liniji fronte.

U Sisku su ga uputili prema obližnjoj Petrinji i primili u MUP-u. Najupečatljiviji mu je podvig bio osvajanje radarskog uređaja Jugoslavenske savezne vojske.

"Bilo nas je petnaestak, sve sami mupovci", sjeća se Dave.

"Došuljali smo se po kanalima za navodnjavanje.

Plan je bio da oklopno vozilo uđe na glavna vrata, dok mi napadamo. Trebao je stići u 7.00, ali ni u 7.30 još mu nije bilo ni traga. Mi smo, dakle, dopuzali sve do ograde na prednjem kraju kružne obrane, kad je počeo lajati pas. Dao sam im znak da legnu, a ja sam podigao cijev svog snajpera i ugledao oficira JNA kako gleda kroz dalekozor u pravcu odakle se čuo pas. Mogao sam ga ustrijeliti, ali nedaleko od njega sjedili su i ostali. Pa, stajao je tek dvadesetak metara daleko od uporišta. Što da učiniš? "Da sam pucao u njega, istog bi nas trena sve otkrili. Nismo znali koliko je jako uporište ni kakvim oružjem raspolažu. Imao sam lagano protutenkovsko oružje, a partner iza mene RPG-2. On je želio da idem dalje. Ali ispred mene je bio bunker s 20 milimetarskim topom. Htio je da se popnem ali ja nisam želio riskirati, budući da ih je pas već upozorio na mene. Otkočio je RPG i ustali smo. Otvorio je paljbu iz RPG-a i ja sam pokušao pucati iz protutenkovskog oružja. Tri puta. Ali, ništa se nije dogodilo. Naposljetku sam ga bacio. A onda smo im ga puna tri sata dobrano dali. Ništa nismo mogli vidjeti - samo smo bacali granate, ispaljivali "tromblone" i pucali po njima - a oni su preko radija pozvali zrakoplove.

U međuvremenu se posve smračilo i spustila se magla, tako da je zrakoplov stigavši naposljetku izbacio svoje bombe i svjetlosne signale dobar kilometar daleko od nas. Kad je to prošlo, oni su iz uporišta ispalili svjetlosne rakete - što znači da su sve napravili krivim redoslijedom, a mi smo se sretno izvukli", pričao je Dave. Pregrupiranje za drugi napad"Hrvati su se povukli i vratili sljedećeg dana - ovog puta desetorostruko brojniji i s tri vozila. Jedno se oklopno vozilo približilo ulazu u vojni logor i zapovjednik je zatražio od garnizona da se preda. Srbi su odmah pozvali pomoć iz zraka i nedugo zatim dogrmila su dva MIG-a, ispaljujući rakete i pucajući iz strojnica", nastavio je Dave svoju priču. Hrvati su zajedno sa svojim vozilima nekako uspjeli izbjeći da budu pogođeni ali njihovog je zapovjednika, koji se još uvijek nalazio pred glavnim ulazom, smrtno pogodila mina, što je vjerojatno eksplodirala kad se bacio u grmlje tražeći zaklon." Hrvati su se potpuno iznova povukli. Nekoliko dana kasnije, Dave je bio jedan od 10 boraca koji su se vratili na vrijeme da budu svjedoci evakuacije garnizona:

"Doletjela su dva helikoptera i pet MIG-ova. Približili su se prvo helikopteri i otvorivši paljbu počeli su čistiti zonu za slijetanje. Preletjeli su iznad nas, spustili se, pokupili svoje klipane i zatim u niskom letu ponovo prošli iznad nas. Moj je partner ustao i naciljao svoj AK. Viknuo sam "Spusti se!", helikopteri me plaše. Kod MIG-a si siguran: ako se pružiš po tlu, neće te vidjeti. Ali helikopter je u stanju na mjestu čučati iznad tebe: premro sam od straha." Kad su se helikopteri udaljili, MIG-ovi su svoju pozornost posvetili Petrinji. Kasnije su se napadu na mjesto pridružili i tenkovi. U međuvremenu su Dave i njegovi partneri uspjeli ući u vojno uporište, gdje su pokupili nekoliko protuzračnih mitraljeza i više od 50 kalašnjikova. Britanac je ostao u okolini Petrinje i Siska još šest tjedana, dok nije postao poručnik u "Posebnom bataljunu" smještenom u Kumrovcu.

U studenom je Daveu, međutim, bilo dosta. Otišao je "zapravo zbog novca. Ne smeta mi da po meni pucaju ali barem mi zato netko treba platiti." Kao časnik, Dave je dobivao 16 tisuća dinara mjesečno, što je tada iznosilo oko 140 funti ili 256 dolara. Većina momaka koji se bore u redovima Hrvatske vojske, kako se ona sad zove, sretni su ako dobiju 11 tisuća dinara mjesečno. No, to svejedno ne smanjuje stalni priliv žustrih dobrovoljaca. Dave mi je pričao o 23 Hrvata iz Amerike koji su stigli iz New Yorka. "Svaki od njih je donio po dvije uniforme i kacigu. Imali su sedam walkie-talkiea i tri radio-stanice. Svaki je imao borbeni nož, čizme, SWAT prsluke..." Dva tjedna poslije razgovora s Davom našao sam se na putu u Hrvatsku. Kad sam prvi put posjetio tu zemlju u srpnju, neki su mi "četnici" rekli da Hrvati već angažiraju plaćenike. No, izgleda da su u međuvremenu i Srbi počeli primati strance u svoje redove.

Dave je ispričao kako je neki australski fotoreporter spomenuo da je u Glivi vidio dva pripadnika IRA-e. Zanimljivo stanje.Na putu me pratio Alan, ogromni Australijanac koji je krenuo da "i to iskusni" i dva nekadašnja britanska marinca, Ronnie i Jim.

Njih su dvojica htjeli snimiti "internacionalne borce" na hrvatskim ratištima. Čim smo stigli u Zagreb, uputili smo se u glavni stožer HOS-a, desno orijentirane stranke Dobroslava Parage, gdje smo nakratko popričali s bivšim britanskim vojnikom Regom. Nakon što smo dogovorili da se kasnije nađemo, smjestili smo se u obližnjem hotelu Central. Nismo još takorekuć ni ušli u svoje sobe, kad nam se pridružio vojnik ZNG-a, i u otegnutom se birminghamskom dijalektu predstavio kao Karl. Objasnio je da se upravo vratio s fronte u Karlovcu i da je, spazivši naš britanski kombi s natpisom TV, na hotelskoj recepciji pitao za nas. Bila je to začuđujuća slučajnost i veliki dobitak za nas.

U Zagrebu nismo bili ni sat vremena, i već smo našli dvojicu od ljudi zbog kojih smo prevalili cijeli put. Karl nas je otpratio do Karlovca, gdje su nas upoznali s još pola tuceta međunarodnih boraca, ukonačenih u seoskoj kući 2 km daleko od neprijateljskih linija. Većina je bila voljna razgovarati s nama. Devetnaestogodišnji Andrew iz Cornwalla na jugozapadu Engleske izrazio je osjećaje što su ih, kako smo kasnije vidjeli, dijelili svi međunarodni borci koje smo sretali: "Sasvim sigurno nismo plaćenici", rekao je Andrew. "Jer, kakvo bi to čudni plaćenici bili bez novca - mislim da se onih stotinjak funti na mjesec ne može računati kao neki novac". Činilo se da strani dobrovoljci zaista preferiraju da ih se naziva baš tako - dobrovoljcima. Anderewovo iskustvo oko pristupa hrvatskim jedinicama bilo bi slično ostalima s kojima sam razgovarao.

"Stigao sam u regrutacijski centar na Tuškancu u petak, a sve zastaje preko vikenda. Tako da do ponedjeljka nisam dobio uniformu", pričao je Andrew. "

U ponedjeljak sam odmah stigao i u Vinkovce, gdje sam na prvoj liniji fronte proveo dva dana prije no što su me opremili oružjem. Dobio sam 1.400 komada streljiva, sedam punih magazina, nož, tri ručne granate, lako protuavionsko oružje modela 66 - LAW i Osu kalibra 90 mm (protuoklopni ručni raketni bacač) ..." Drugi, koji su se pridružili HOS-u pričali su da su tamo odmah primani iskusni borci. Hrvatska vojska i ZNG su bili manje izbirljivi. Muškarci, koji su govorili isti jezik, raspoređivani su zajedno, kad je to god bilo moguće. Međutim, toliko je nacionalnosti i različitih jezika zastupljeno kod međunarodnih dobrovoljaca da to doista nije uvijek moguće. Ti miškarci koji su stizali sa svih strana svijeta obično bi dolazili s punim rancima vojne opreme, premda ne toliko oružjem, ali nitko nije spomenuo da je imao neprilika na prijelazima granica susjednih država, iako su namjere čovjeka koji nosi uniformu i vojnu opremu u Hrvatsku više no očite. Ben, koji je bio u zemlji već šest tjedana, ukratko nas je obavijestio koje se oružje i oprema koristi na obje strane. "Mi koristimo ruski ekvivalent protuzračnom oružju tipa 66, naime 90 milimetarsku Osu, koja nalikuje bazuki, prasak je prilično glasan. Zatim kalašnjikove, srpske izrade, koji su vrlo dobri. Bolji su čak i od ruskih, a neusporedivo bolji od rumunjskih. Onda pištolje Makarov... a mnogo Hrvata nabavlja oružje i preko austrijske crne burze", pričao je Ben.

Malokalibarsko oružje iz cijelog svijetaDoista, u Jugoslaviji se može naći začuđujući izbor vatrenog oružja iz cijelog svijeta. Do kraja svog drugog boravka u Hrvatskoj, uspio sam vidjeti najrazličitije pištolje i lovačke puške: nekoliko vrsti kalašnjikova, Mauzere, Thopsone, MG-24 (sve to još s orginalnim brojevima iz njemačkih tvornica). Skorpion SMG-ove i različita ručna oružja. Kao što je Ben primijetio: "Čudan je to rat. Nešto poput miješavine prvog i drugog svjetskog rata i onoga u Vijetmanu. Upravo nevjerojatno."

U ime karlovačke skupine govorio je, izgleda, John koji je sa svojih 33 godine vjerojatno bio i najstariji i najiskusniji vojnik. Izrazio je zabrinutost zbog nedovoljne obavještenosti svih koji su bili na isturenim položajima fronte - osobito "internacionalaca". "Brinemo se zbog političkog stanja... momci nam ovdje ništa ne žele reći. Znamo jedino ono što uspijemo razabrati iz hrvatskih vijesti, a te su maksimalno cenzurirane. Prema tome, veoma smo, veoma nervozni", rekao nam je John.

Paraga, čelnik HOS-a, nedavno je uhićen i odveden u zatvor pod optužbom da je planirao oružanu pobunu protiv vlade hrvatskog predsjednika Tuđmana. Nakon tog incidenta porasle su spekulacije da je sukob između HOS-a i Hrvatske vojske neizbježan.

"Mi ni u kom slučaju ne želimo biti uvučeni u građanski rat", rekao je John. "Ali, kako stvari stoje, moglo bi se dogoditi da se odjednom nađemo uvučeni u njeg.

Nitko od nas nema nikakvo civilno odjelo. Sve nam je ostalo u Zagrebu. Prema tome, dođe li do najgoreg, pokušat ćemo prijeći u Sloveniju koja je samo 25 km daleko, a onda zaokrenuti i vratiti se u Zagreb. Međutim, dospjeli smo u stanje u kojem ne znamo možemo li otići", dodao je John. Pokazao je osobnu kartu pripadnika Hrvatske vojske s riječima: "Jučer su nam prvi put ovako nešto dali." Kad smo napuštali Karlovac, pridružio nam se Karl. Nakon manje od šest tjedana izgubio je sve iluzije i nije imao nikakve namjere da se vrati na frontu. Nitko ga nije pokušao spriječiti. Karl me kasnije zamolio da likvidiram njegovu uniformu.

Zadržao sam samo postavljenu jaknu - prava stvar za englesku zimu. Vrativši se u Zagreb, iskoristio sam priliku za interview s Regom. Oštro je osuđivao neodlučnost Zapada da prizna Hrvatsku. Usamljeni rat"Bolestan sam od svega što se događa. Naša vlada ne želi ni prstom pomaknuti. Svi oni tamo dobro znaju što se ovdje događa - a ako još uvijek nisu shvatili onda su neizmjerno glupi i naivni", uzrujavao se Reg. "Gdje je sad ta naša vlada? Cijelog sam života glasao za konzervativce, a sad se sramim zbog pasivnosti naše vlade. Nije ovo nikakva crna Afrika ni Daleki Istok", uzviknuo je. "Nije to na drugom kraju svijeta. Ovo je dio Europe. Ovo jest, ili je bar bila civilizirana zemlja." "Srbi su izgleda odlučili da izvrše genocid. Nema razloga da se ubijaju starci, žene i djeca, nisu oni nikakvi vojni ciljevi, osim ako nisi odlučio izbrisati cijelu jednu etničku ili kulturnu skupinu s određenog teritorija", tvrdio je Reg. Pitao sam se da li je Reg doista bio svjedokom takvih zvjerstava? "Vidio sam tijela. Ubijena iz neposredne blizine (od Srba)", nastavio je Reg. "Mogao si vidjeti barutne opekline oko ulazne rane metka. Većinom su ustrijeljeni ispod brade, u potiljak ili slijepoočnicu, i to iz neposredne blizine. Nisu u pitanju slučajni pogoci." Reg mi je ispričao i za svog hrvatskog prijatelja kojeg su Srbi ranili i zarobili prije samo dva dana. Taj je slučaj duboko potresao Engleza koji je o njemu mogao govoriti samo monotonim prizvukom kao da govori o nekom nepoznatom. "Izvadili su mu oči, odrezali ruke a zatim su mu prerezali grkljan da ga dovrše." Čuo sam kasnije još takvih izvještaja od vojnika s raznih dijelova fronte. Reg mi je ispričao da postoje indicije za to da takva zlodjela počinjaju specijalne jedinice. Većina hrvatskih vojnika nisu imali nikakve dvojbe što će im se dogoditi budu li zarobljeni. Reg je smatrao da gardiste prilično plaši ta pomisao. Ali, oni u HOS-u su, čini se, bili čvršćeg kova. Sigurno, postojala je uočljiva razlika između pripadnika Hrvatske vojske i Paraginih jedinica. Ovi su drugi djelovali nekako mračnije, odlučnije, ispunjeni onom vrstom arogancije što je inherentna svim elitnim jedinicama na svijetu.

Bilo je lako razumjeti zašto je predsjednika Tuđmana zabrinula prijetnja - stvarna ili ne - što bi je HOS mogao predstavljati. Rat unutar rataNo, kad sam pitao za probleme između Tuđmanove stranke i HOS-a, Reg je ismijao svaku pomisao na to kako bi Paraga mogao potpomagati ili planirati oružanu pobunu. "A tko bi je, uostalom, i izveo?" pitao je Reg. "U glavnom stožeru HOS-a ostalo je možda dvadesetak vojnika, a svi su ostali u borbi na fronti." Većina pripadnika HOS-a bori se bez plaće. "HOS-ovci su ideološki motivirani". Objasnio je Reg. "Iskreno vjeruju u ono što se bore." "Problem kod gardista je što se kod njih upliće politika. Tuđman još uvijek nije objavio rat, a ipak mu masakriraju narod. Više ga zanima politička stabilnost u Zagrebu - u glavnom je gradu ostavio stotine i stotine vrlo sposobnih boraca i krajnje djelotvornog visoko razvijenog oružja, kako bi osigurao svoju političku vlast, umjesto da ih je poslao na frontu gdje bi barem branili svoju zemlju", pričao je Reg. Zanimljivo je da postoji samo vrlo mali broj stranaca u HOS-u. Po Regu je razlog bio to što HOS zanimaju samo oni s vojnim iskustvom - politika koju je Englez i sam potpuno podržavao. "Poruči svim klincima da bolje ostanu kod kuće", rekao mi je. "Već smo to ispričali svim novinarima, a ipak to nitko nigdje nije objavio. Učini nam ti uslugu i poruči klincima da ostanu kod kuće." Nekoliko sam dana kasnije posjetio istočnu Hrvatsku gdje sam razgovarao s još nekoliko Britanaca. Bio sam pomalo iznenađen kad sam u jednoj oružanoj jedinici pronašao mladog dečka. "Mr. X" mi je objasnio da je dječak došao iz Irskih husara. Bio mu je to već drugi rat. U zaljevskom je ratu služio u tenkovskoj brigadi. Sada je taj dvadesetjednogodišnjak vozio ruski tenk. "Nisam nimalo impresioniran tenkom T-55", ispričao mi je Mr.X. "Ali, bolje i to nego ništa, a momci drugo nemaju." Mr. X. je u Hrvatskoj proveo tek tri i pol tjedna. Kao ni većina drugih s kojima sam razgovarao, nije još iskusio pravu borbu osim što je preživio bombardiranja koja su se redovno nastavljala bez obzira na i jedno od takozvanih primirja što su se neprekidno ugovarala. "Mogu vam pokazati gdje smo prošle noći napadnuti", predložio je Mr.X.

"Pucali su na nas iz višecjevnih raketnih bacača, nekoj vrsti Staljinovih orgulja, i bilo je prilično gnjusno jer ne smijemo uzvratiti vatru. Zapovjednik je vrlo strog u tom pogledu. Ne smijemo uzvraćati sve dok nismo najizravnije ugroženi."

Mnogi dobrovoljci, različiti motiviKad sam upitao Mr.X-a što je njega motiviralo da dođe u Hrvatsku, isprva je ustrajao na tome da je došao jednostavno zato što je vojnik bez angažmana. Kako ja, međutim nisam popuštao, naposljetku je ipak priznao da gaji velike simpatije prema Hrvatima i svemu za što se bore. "Taj narod jednostavno masakriraju", rekao je Mr. X i pokazao rukom na sve oko nas što su slušali. "Neki od momaka su vojnici tek dva mjeseca. Nemaju pojma o temeljnoj borbenoj disciplini ni bilo čemu, a ipak odlaze u borbu. Namjere su im dobre, ali umiru često nepotrebno i mora im se pomoći", rekao je Mr. X. Upoznao sam još jednog Britanca, devetnestogodišnjeg Neila koji je stigao u Hrvatsku djelomično zbog svoje averzije prema komunistima. Unatoč nedostatku prethodnih vojnih iskustava, činilo se da se sasvim dobro snašao poslije pet tjedana što ih je proveo na položajima koje su iz dana u dan neprestano bombardirali. Upitao sam ga je li sudjelovao u nekom vatrenom okršaju. "Imali smo nešto sitne pucnjave, ali ništa krupnijeg", odgovorio je skromno. "Jedanput nas je nekolicina izašla usred noći, jer su nas napadali iz snajpera i strojnice a mi smo se uzverali cestom samo stotinjak metara daleko od našeg položaja i odatle ugledali snajperista. Imali smo ga na nišanu pune dvije minute - ja sam nosio ručni protuavionski raketobacač, LAW, pa me partner pokrivao pucajući s ruba ceste. da bih imao jasan pregled i mogao nišaniti, stao sam na samu cestu. Snajper je bio jedva 70 m ispred nas, ali mislim da je bio usredotočen na nekog drugog momka. Vikao mu je nešto, a i onaj sa strojnicom, koji je bio otprilike 150 m daleko, također je gledao u istog čovjeka", pričao je Neil. "Pljuštala je kiša i moj LAW je zatajio. Pokušavao sam opaliti nekih dvadesetak sekundi, zatim sam skočio natrag u zaklon, osušio oružje, ponovno iskočio na cestu i opet pokušao. Nije uspjelo. Povukao sam se do svog partnera, tutnuo mu raketobacač u ruke i rekao

"Probaj ti, ja ću tebe pokrivati".

Dok je on pokušavao, snajperist se izvukao iz skloništa i otrčao niz cestu. Ne vjerujem da smo ga ulovili. Pokušali smo skinuti onog sa strojnicom koji je otvorio vatru na nas, ali nismo mogli jasno nanišaniti zbog oružja. Odonda, a to je bilo prije nekih dva tjedna, nije nam se više nijedan snajper toliko približio. Još uvijek pucaju na nas, ali s veće udaljenosti." "I imam ostatak svog života da to radim..."Brian, bivši pripadnik australijskog SAS-a, bio je potpuno suprotan Neilu ili bilo kojem drugom međunarodnom dobrovoljcu.

Upoznao sam ga u Hrvatskoj. 51 godinu star, taj je sjedokosi ratnik sudjelovao u mnogim borbama po cijelome svijetu. Prošao je dvije ture u Vietnamu, borio se na Sarawaku s britanskim specijalcima i služio u Adenu. U Hrvatskoj se borio u redovima HOS-a u opkoljenom mjestu niti kilometar daleko od srpskih linija. "Ostat ću dok me budu htjeli", rekao je Brian i fatalistički dodao.

"Nemam što drugo raditi. Nemam što raditi, a imam ostatak života da to radim..."