Ekskluzivno piše i svjedoči

Mile Dedaković Jastreb

zapovjednik obrane Vukovara

: Bitka za Vukovar – sve što dosad niste znali

Dedakovic Malo je tko, tko je poznavao prilike u Vukovaru i u susjednim Vinkovcima, mogao očekivati, da je moguća u bivšoj općini Vukovar pobjeda onih, koji su za demokratske promjene, kao što je bilo normalno očekivati da upravo te snage u Vinkovcima pobijede.

Upravo ta činjenica, ti rezultati prvih višestranačkih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj odredit će sva zbivanja u nekoliko ratnih godina na ovom području. Bivša vukovarska općina je po popisu stanovništva iz 1991. godine imala relativnu hrvatsku većinu, jer su od 84.189 stanovnika Hrvati činili 36.910 stanovnika, dok je Srba bilo 31.445. Susjedna je vinkovačka općina po popisu stanovnika iz iste godine imala 98.415 stanovnika od čega su Hrvati bili 78.813, osječka je općina imala 165.253 stanovnika, od čega su Hrvati bili 110.934 stanovnika, županjska je općina imala 49.813 stanovnika, od čega su Hrvati 42.960. Ovaj sastav stanovništva, koji je na rečenom području činio apsolutnu hrvatsku većinu, nije smetao velikosrbima da ovo područje proglasi "vekovnim srpskim teritorijem".
Vratimo se izborima i njihovim rezultatima za općinu Vukovar, po kojima je u tri Vijeća skupštine općine od 114 odbornika bilo 46 Hrvata, 42 Srbina, 17 Jugoslavena, 4 Crnogorca, 1 Musliman, 1 Mađar, 1 Rusin, 1 Ukrajinac i 1 Bugarin. Po stranačkoj pripadnosti 59 odbornika su imali tobože reformirani komunisti, 26 HDZ, 18 je nezavisnih, 7 iz Socijalističkog Saveza, po 1 iz Saveza socijalističke omladine, sindikata, poduzeća i skupine građana. Ova činjenica će se ubrzo promijeniti, jer će većina Srba bez obzira u kojoj su stranci bili kada su bili izbori, prijeći u novoformiranu Srpsku demokratsku stranku, koja je bila izrazito i isključivo velikosrpska. Ovo će naravno, vrlo rano pokazati, već u ljeto 1990. godine kuda sve to ide i utjecat će izravno na tijek obrambenih priprema. Obrambene pripreme su dakle morale teći mimo i izvan vlasti, koja je u to vrijeme bila u Vukovaru. Zato treba znati da je i u to najranije vrijeme sve ono što je Vukovar u obrambenom smislu činio i dobivao stizalo iz susjednih Vinkovaca, što je potpuno prirodno i logično.

Počeci obrane Vukovara
Isto tako je prirodno i logično da ovo područje u kojem se odvijala bitka za Vukovar, a koje je uglavnom područje današnje Vukovarsko-srijemske županije, bude prvo na udaru. Kopnena granica prema zemlji otkuda se pripremala evidentna velikosrpska agresija bila je duga 119, a ona na Dunavu 60 kilometara. Prvo razdoblje obrane Vukovara vođeno je od strane Hrvatske demokratske zajednice i njenog predsjednika za bivšu općinu Vukovar Tomislava Merčepa. Naoružavanje je teklo istim onim putevima kao i u ostalim dijelovima zemlje i osnovna je značajka da je oružja bilo daleko manje nego što je trebalo, a i daleko manje nego što je bilo ljudi spremnih za obranu. Važno je za istaknuti da je nakon događaja u Borovu Selu dotadašnji predsjednik Skupštine općine Vukovar Srbin, Slavko Dokmanović otišao iz grada i otvoreno stao na stranu pobunjenih Srba. Vlada Republike Hrvatske imenovala je za povjerenika vlade Marina Vidića- Bilog, koji će često upozoravati na probleme koji su postojali u obrani. Obrana Vukovara u tom ranom razdoblju, a i duboko u ljeto 1991. godine temeljila se na teritorijalnom načelu, odnosno, organizirana je po Mjesnim zajednicama. Karakter ove obrane uz slabu naoružanost je slaba koordinacija između Iloka i Vukovara, a pogotovo među Mjesnim zajednicama.
Hrvatsko vrhovništvo je uočavalo važnost obrane ovoga područja i slat će ovdje pripadnike ZNG, posebice iz prve brigade, koji će osnovati male vojarne na Principovcu, Opatovcu i Novim Čakovcima, gdje će uporno vježbati, ali i pokazati da Hrvatska ne misli ovo područje predati bez otpora. Početkom srpnja 1991. godine započeo je ustroj 4. bataljuna treće brigade ZNG, koji će biti jedina snaga, koja će moći prihvatiti niz okršaja na raznim dijelovima obrane bivše općine Vukovar. Krajem lipnja i početkom srpnja jugovojska je na kopnenu granicu s Republikom Hrvatskom dovela jake snage, pa je uz snage Novosadskog i Tuzlanskog korpusa, sada tu i Prva proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda. Do sredine srpnja, tu će jugovojska imati gotovo 10.000 vojnika uz znatnu potporu oklopnih borbenih vozila, njih oko 450, te 70 haubica i topova iznad 122 mm i 20 VBR-a.
Ovo razdoblje bitke za Vukovar može se označiti kao vrijeme u kojem jugovojska uspijeva koristeći se domaćim Srbima, koje su organizirali, stvara tzv. tampon zone i kada u Borovu Selu i Negoslavcima stvara uporišta otkuda ima namjeru riješiti pitanje zauzimanja Vukovara. Oko 15. kolovoza 1991. gospodin povjerenik Vlade za općinu Vukovar, Marin Vidić-Bili traži da se na čelo obrane vukovara dovede profesionalni vojnik. Tako će do dovođenja tog profesionalnog vojnika obrana bivše općine Vukovar biti bez osobe koja će voditi obranu. Obrana je i dalje organizirana u Mjesnim zajednicama, tu su i snage Policijske uprave Vukovar, te pripadnici četvrte bojne ZNG kojima je na čelu Stipan Radaš. Treba svakako reći da je ta dva tjedna važnu ulogu imao Ivica Arbanas i Pero Perić. Možda i najpresudnije razdoblje u obrani Vukovara dogodit će se potkraj kolovoza, odnosno, sve započinje 24. kolovoza kada su u popodnevnim satima zrakoplovi jugovojske napali položaje ZNG na silosu Đergaj i Borovo naselje. Ivica Arbanas će iz stožera TO nazvati zapovjednika vojarne i tražiti da poruče u Novi Sad generalu Biorčeviću da će srušiti zrakoplove ako se napad ponovi. Nastalo je kratko zatišje, no između 17 i 18 sati zrakoplovi su ponovno napali, a Luka Andrijanić iz sela Brusnice kod Bosanskog Broda dobiva zapovijed od Ivice Arbanasa, da otvori vatru. Luka Andrijanić će iz trocijevnog protuzrakoplovnog topa ispalivši 152 metka srušiti dva naprijateljska zrakoplova. Sljedećeg dana će kamion koji je iz vukovarske vojarne svakodnevno vozio hranu vojnicima jugovojske u Borovu Selu naići na minu. Jugovojska će tvrditi da je kamion pogođen ručnim bacačem i krenuti će u odmazdu u Borovo naselje, dio Vukovara u kojem je, zahvaljujući prirodnom vođi Blagi Zadri, obrana bila i najbolje organizirana.

Tijek bitke
Te subote 25. kolovoza zapravo je započela bitka za Vukovar, a u gradu je uz opću oglašena i zračna opasnost. Tenkovi su iz vojarne uz oklopne transportere izašli na ulice Grada, tukli su minobacači i zrakoplovi. Tijekom bitke zapovjednik vukovarske vojarne kapetan Čurčin će zatražiti prekid vatre, kako bi kod podvožnjaka na bogdanovačkom putu izvukli dva oštećena tenka. Ovaj prekid će jugovojska iskoristiti i postaviti šest tenkova na cestu između Vukovara i Bogdanovaca, čime je i zadnji i jedini izlaz iz Vukovara prema zapadu bio zatvoren. Sljedećih nekoliko dana vodit će se borbe u kojima će neprijatelj ostati bez nekoliko svojih oklopa, a u Borovu naselju će se utvrditi obrana od desne obale Dunava uz rub naselja do silosa Đergaj. Ono što je jugovojska još uspjela zbilo se 28. kolovoza kada s istoka izlazi na Vučedol i ukopava svoje tenkove, čime je Vukovar i s te strane zatvoren.
Tih dana su u Zagrebu boravile razne skupine Vukovaraca tražeći oružje i novog zapovjednika. Sigurno je da su ljudi na terenu vidjeli što se sprema i zato su tako uporno uvjeravali čimbenike u Zagrebu da im se žurno i konkretno pomogne. Činjenica je da se nakon ovoga stanje u oružju popravilo, ali i dalje je riječ o lakom pješačkom oružju i da je u Vukovar na samom kraju kolovoza stigao Mile Dedaković-Jastreb i Branko Borković. Prvo što je Dedaković učinio s ciljem da se ujedine sve snage u obrani Vukovara, bio je dogovor u Policijskoj upravi Vukovar s načelnikom Stipom Pole koji je prihvatio da policija bude potčinjena jednom zapovjedniku. Drugo je pitanje zapovijed o prekidu vatre, izuzev krajnje nužde dok se ne upozna sa svim zapovjednicima obrane i ljudima na terenu. Ova zapovijed je imala i cilj da se spriječi bespotrebno rasipanje ionako malih količina strjeljiva. Novo zapovjedništvo nije imalo puno vremena i toga je bilo itekako svijesno, jer da su u pravu pokazati će se već 5. rujna 1991. godine. Tog dana je jugovojska izvela nejžešći napad otkada je krenula u otvorenu agresiju na ovaj grad. Taj napad je odbijen, a jugovojska je zastala i očito tražila rješenje za Vukovar.
Desetak dana kasnije, to novo rješenje će se početi ostvarivati navalom jugovojske na Sajmištu i na Trpinjskoj cesti 14. rujna. Treba reći da je u ranijim napadima, s kraja kolovoza i početka rujna, jugovojska jasno izrazila svoje namjere i da se više nije mogla kriti iza ideje o razdvajanju snaga u sukobu. Tog 14. rujna jugovojska je koristila ratno zrakoplovstvo, brodove riječne ratne flotile, teško topništvo koje tuče i iz Vojvodine, minobacače,VBR-e i bilo je jasno da će se pokrenuti oklopi i pješaštvo. Napad istovremeno kreće iz smjera Negoslavaca, Petrovaca i iz vukovarske vojarne. Najžešća borba se razvila kod Kuginog groblja, kod vukovarske vojarne, kod tvornice Vuteks, te u Radničkom naselju i Naselju Josipa Cazija. Bilo je sasvim jasno da neprijatelj želi ovladati Sajmištem i strvoriti izravnu vezu sela Negoslavci s vukovarskom vojarnom i Naseljem Petrova gora, odnosno, Švapskim brdom. Svoj naum neprijatelj će ostvariti, iako je pretrpio velike gubitke, a tu će prvi put počiniti odmazdu nad civilima. Ovdje je primijenjeno i Zadrino pravilo koje je proizašlo iz Dedakovićeve zapovijedi, a ono kratko glasi "Pusti pješaštvo, tuci tenkove".
Gotovo istovremeno neprijatelj je krenuo i na Borovo naselje, gdje je težište udara na Trpinjskoj cesti. Krenuli su i od naselja Crepulja iz Borova Sela, no tu nisu uspjeli doći ni do prvih kuća i tu će od Doma tehnike na Dunavu do kafića "Slon", na cesti Borovo naselje-Borovo Selo tako ostati do zadnjeg dana obrane Borova naselja. Nažalost, tako neće biti na Trpinjskoj cesti, jer će branitelji biti primorani povući se do križanja ulica. Bilo je to povlačenje koje je imalo smisla, jer se zapravo taj izgubljeni dio Trpinjske nije mogao braniti, zbog toga jer je to isturena ulica.
Za prvi dan borbi izviješće iz vukovarskog zapovjedništva obrane govorilo je da je neprijatelj ostao bez 17 tenkova i 1 zrakoplova, a da mu je živa sila u napadu prepolovljena. Sve to nije pokolebalo neprijatelja i on je sljedećeg dana 15. rujna već od 7,20 sati krenuo ponovno na Sajmištu, a oko 10 sati i na Trpinjskoj cesti. Isto se događa i 16. rujna, no ovaj dan se vidjelo da je neprijatelj težište udara prenio na Trpinjsku cestu. Iako je 17. rujna dogovoreno primirje u Igalu, koje je trebalo stupiti na snagu 18. rujna, to za Vukovar nije vrijedilo. Generalštab je računao da će sredinom rujna u sedam dana riješiti pitanje Vukovara, no već prva tri dana novih borbi su pokazala da to neće biti tako.
Kako na Trpinjskoj nije išlo i kako je svaki pokret neprijateljskog oklopa doveo do povećanja groblja tenkova, 18. rujna neprijatelj će se pokrenuti od Bršadina i uspjeti izbiti na Bobotski kanal. Ovaj kanal će ipak biti dovoljna prepreka koju neprijatelj do kraja bitke za Vukovar neće svladati, iako je ušao u Vinogradsku ulicu i Ulicu Vase Đurđevića. Najvažnije je reći da je obrana Vukovara pokazala da funkcionira kao savršeni orkestar, koji ima izvanrednog dirigenta. Brzina donošenja odluka i neizmjerna hrabrost, samoinicijativa i domošljatost branitelja je pokazala da je moguće suprotstaviti se tromoj, napuhanoj vojsci, kojoj je način zapovijedanja zasnovan na hijerarhiji, bez obzira koliko oružja ima. Hrvatski branitelji su imali jasan cilj i bili su izuzetno motivirani, jer su branili svoj kućni prag i svoju domovinu. Shvatili su da su dobili priliku imati svoju nezavisnu i samostalnu državu. Što je neprijatelj imao za cilj i što je nekome u Srbiji značila velika Srbija? Oni koji su osmislili agresiju, znali su da je moguće taj rat opravdati jedino na način da se prizivaju na mržnju temeljenu na mnogim izmišljenim zločinima u Drugom svjetskom ratu.

Analiza
Ono što je u obrani Vukovara važno istaknuti, to je činjenica da je obrana postala jedinstvenija i povezanija, no i dalje s problemom nedostatka oružja. Stajalište Dedakovića je bilo da se treba provoditi načelo aktivne obrane, pa će stalno tražiti veće angažiranje svih u vukovarskom okruženju, kako bi se sam Vukovar rasteretio. Treba reći da je neprijatelj potkraj rujna krenuo u zauzimanje onih mjesta iz kojih je njegovo zauzimanje Vukovara moglo biti ugroženo. Kratka kronologija tih zauzimanja pokazuje da su 2. rujna zaposjeli Berak, a od 20. rujna do 2. listopada zauzet će Tovarnik, Ilaču, Slakovce, Nove i Stare Jankovce, Petrovce, Đeletovce, Marince i Cerić. Zajedničko svim ovim zauzimanjima je da je hrvatska obrana pružila otpor, što je neprijatelja usporilo, a usporilo ga je i to što se provodila neviđena pljačka zaposjednutih hrvatskih mjesta.
Neprijatelj će u dva navrata pokušati zauzeti Nuštar i to 3. i 5. listopada, no zahvaljujući upornoj obrani to neće uspjeti. Fenomen u obrani je svakako selo Tordinci u kojem je obrana izdržala do 25. listopada. Ipak treba reći da je zauzimanjem Marinaca Vukovar stavljen u potpuno okruženje i da je time potpuno odsječen od ostatka Hrvatske. Što se tiče Iloka, Bapske i Šarengrada, tu se neprijatelj odlučio za "pregovaranje", koje će završiti tako da je to područje 17. listopada iseljeno. Međunarodna zajednica je ovome bila svjedokom, no evidentni genocid nad desetak tisuća Hrvata i Slovaka nije htjela priznati već uvodi termin etničko čišćenje.
Događaji s kraja rujna i početka listopada još više su zakomplicirali obranu Vukovara, a obrana će se voditi u Bogdanovcima, te u Borovu naselju i samom Vukovaru. Dok je veza Vukovara i Borova naselja bila održavana asfaltiranom prometnicom Vukovar- Borovo dotle je veza s Bogdanovcima održavana kolskim putevima kroz kukuruze, pa će ta prometnica dobiti ime Kukuruzni put. Bez obzira na to, Bogdanovci će funkcionirati gotovo besprijekorno i zadat će velikih problema napadaču. Uz domaće branitelje, tu su važnu ulogu odigrali pripadnici HOS-a, koji su u potpunosti bili potčinjeni zapovjedništvu obrane Vukovara. Bogdanovci će ostati zapamćeni i po činjenici da se i tu stvaralo pravo groblje neprijateljskih oklopa.
Dok je Vukovar svakim danom sve više postajao legendom, gradom junakom i moralnim uzorom, svakom Hrvatu kojemu je Hrvatska u srcu, neprijateljske obavještajne službe su poduzimale sve kako bi kompromitirale obranu i unijele razdor među Hrvate. Cijelim arsenalom metoda i oblika specijalnog rata po Hrvatskoj uzduž i poprijeko djelovali su oni, koji su htjeli po svaku cijenu vidjeti Hrvatsku na koljenima. Zapovjedništvo obrane je s pravom tražilo više pomoći, što objektivno Hrvatska nije mogla, a kako je vrijeme odmicalo, prema Zagrebu su upućene optužbe, koje su tvrdile da je na djelu izdaja. Ovo je od strane neprijatelja maksimalno iskorišteno i oni su vjerojatno autori parole o zamjeni istočne Hrvatske za zapadnu Hercegovinu, a sada one koja kaže "Padne li Vukovar, pasti će Zagreb". Nažalost, do dana današnjega ovo pitanje nije do kraja istraženo, pa ni poduprijeto činjenicama i dokumentima.
Zagreb je grozničavo tražio rješenje, jer je to vrijeme kada je na svim ratištima neprijatelj vršio silni pritisak. Tako se sve više počelo govoriti o humanitarnom konvoju koji bi u Vukovar dovukao humanitarnu pomoć, jer je u gradu gotovo 15.000 civila, od kojih skoro 20% djece, a iz grada bi izvukao ranjenike vukovarske bolnice. Za vukovarski konvoj je bio zainteresiran i međunarodni Crveni križ, promatrači Europske zajednice i Liječnici bez granica. Da bi se plan ostvario, trebalo je uvjeriti jugovojsku da ga dopusti i jamči sigurnost. Sigurno je da je jugovojska pristala onda kada je procijenila da bi od konvoja mogla imati koristi. Jugovojska je time željela popraviti negativan utjecaj duge opsade i prikazati se svijetu kao čimbenik mira, no najviše što ju je zanimalo jest preskupiranje snaga i zamjena lošeg zapovjednog kadra. Prvi konvoj će pokušavati ući u Vukovar od 11.- 13. listopada i od njega će koristi imati samo jugovojska. Drugi, koji će biti organiziran 18. listopada izvući će iz vukovarske bolnice 102 ranjenika, ali i tada će jugovojska mijenjajući smjer ulaska i izlaska uspjeti potpuno prekinuti svaku vezu Vukovara i Bogdanovaca.
Situacija je u samom Vukovaru u prvim danima listopada bila sve teža, a zapovjednik Dedaković će o tome svjedočiti, da je on prvo, dok se moglo krajem rujna, poslao Borkovića da potakne pomoć Vukovaru. Reći će "Poticaj za to da se treba stići do Zagreba došao je od zapovjednika bojni i kada sam uvidio da je to jedini način, odlučio sam se za proboj prema Vinkovcima". Prvo što će u Vinkovcima Dedaković shvatiti, bila je činjenica da nije problem u Vinkovcima, kao što su oni u Vukovaru vjerovali, jer je i taj grad teško krvario i vodio bitku za svoj opstanak. Istog dana kada je Dedaković stigao u Centar obavješćivanja u Vinkovcima, glavni stožer Hrvatske vojske poslao je zapovijed, s datumom 11.10.1991. koju je potpisao general Tus po kojoj se trebaju angažirati sve raspoložive snage koje trebaju odbaciti neprijatelja od puta Vukovar-Vinkovci preko Marinaca i da se "braniteljima Vukovara i stanovništvu pruži pomoć i osigura evakuacija preko 200 ranjenika". Za zapovjednika snaga angažiranih u proboju određen je dopukovnik Mile Dedaković. O tome što se dogodilo razgovarao sam s većim brojem sudionika i svi se slažu da je ostvaren početni uspjeh i da su gotovo dosegnuti Marinci, kada su Liječnici bez granica ultimativno zatražili da se napad obustavi. Kada je to učinjeno, tada smo imali gubitke i više nije bilo moguće učiniti ništa. Dedaković je uspio stići do predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana i objasniti mu situaciju, a zapovjednik operativne skupine Vukovar-Vinkovci-Županja postati će Mile Dedaković. Dobiti će odriješene ruke da poduzme sve kako bi se Vukovar branio, a zapovjedništvo ove skupine započelo je na sve strane tražiti pomoć za obranu i deblokadu Vukovara.
Prikupljeno topništvo prema čestim Dedakovićevim tvrdnjama, koje će sljedećih dana precizno tući i nanositi neprijatelju velike gubitke produžit će uspješnu obranu Vukovara za gotovo 30 dana. Drugo, što će operativna skupina činiti, jeste neprekidna aktivna obrana prema Ceriću, Mirkovcima, Ostrovu, Gabošu, Karadžićevu i drugdje, a isto će se činiti prema cesti Šid- Vinkovci.
Sve što će činiti branitelji Vukovara, kojih je prema procjeni više od 50% došlo iz raznih dijelova Hrvatske, BiH, Vojvodine i petnaestak država svijeta i oni u Vinkovcima, ipak neće biti dovoljno. Pad Lušca 2. studenog, Bogdanovaca 10. studenog, ubrzat će pad Vukovara. Sredina studenog je vrijeme kada se više prema neprijatelju nije moglo učiniti ništa, pa ni dolazak 105. bjelovarske brigade. Branitelji Vukovara su očajnički pružali otpor, no Mitnica se 18. studenog odlučila na predaju. Zapovjedništvo i dio branitelja odlučilo se na proboj. Borovo naselje će još 20. studenog pružati otpor, a i tu se jedan dio branitelja odlučio na proboj, a većina na predaju.
Umjesto da predaja i zarobljavanje bude sukladno međunarodnom ratnom pravu, jugovojska će izvršiti odmazdu, nošena nevjerojatnom mržnjom. Postoje procjene da je ukupan broj onih koji su poginuli i onih koji su ubijeni i koji se još uvijek vode kao nestali, preko 3.000 branitelja i civila.

Zaključak
Hrvatski sabor je imenovao komisiju, koja je istražila razloge pada Vukovara i donijela zaključak, koji nema nikakvih temelja, a koji do današnjeg dana nije demantiran niti povučen, iako bi to bio minimum koji treba učiniti prema onima, koji su tako srčano i junački branili Vukovar. Drugo, što je nužno hrvatskoj javnosti objasniti, jest optužba upućena hrvatskom vrhovništvu iz Vukovara, kao i razlozi zbog kojih je uhićena većina onih, koji su zapovijedali obranom Vukovara.
Začuđuje izostanak većeg angažiranja hrvatskih intelektualaca u objašnjavanje istinitosti onoga što se dogodilo u Domovinskom ratu u Vukovaru. Publicističkih djela ima, ali to nije ni izbliza dovoljno. Potpuno je izostalo pisanje o toj temi hrvatskih, pa i stranih književnika, a isto je i s filmašima. Strani publicisti su se poprilično bavili Vukovarom i može se reći da su dobar, izuzev nekih, izvor za daljnje proučavanje ove naše bitke svih bitaka. Bitka za Vukovar proučavana je na mnogim Vojnim akademijama u svijetu i kod vojnih stručnjaka postoji za nju veliki interes.

Zaključujem da je neprijatelj na Vukovar angažirao 70% ukupnih snaga i sredstava ratne tehnike koje je uporabio u ratu protiv Hrvatske, da su branitelji Vukovara omogućili hrvatskoj vlasti 90 dana koji su bili iskorišteni za stvaranje vojnih formacija (brigada i samostalnih bojni) za mobiliziranje, za nabavu sredstava ratne tehnike i da su onemogućeni daljnji proboji i napadi neprijatelja prema Zagrebu jer su branitelji Vukovara neprijateljske snage demoralizirali, razbili i onesposobili za te zadaće.
Uvažavajući i cijeneći sve branitelje Hrvatske ipak je Vukovar i njegovi branitelji na pijedestalu u tom kontekstu.
Posebno smo ponosni na činjenicu da se Vukovar i njegovi branitelji niti ne spominju kao ratni zločinci jer mi to doista nismo ni bili.
Piše Mile Dedaković – Jastreb