VELIKO HRVATSKO - NE

JUGO-KOMUNISTIMA,SRBO-ČETNICIMA I I NJIHOVOJ IDEJI JUGOSLAVIJE I VELIKE SRBIJE

Hrvatske Obrambene Snage (HOS) bile su među prvim organiziranim vojnim jedinicama/formacijama koje su djelovale u Domovinskom ratu a nastale su kao vojno krilo Hrvatske Stranke Prava 25. Lipnja 1991.

čije su se zastave  također koristile

(trobojnica sa trostruko lijevokoso razdjeljenim štitom u crveno-bijeli šah, bijelu traku sa zlatnim inicijalima HSP i plavo polje)

zastava Hrvatske Stranke Prava

Osnivači HOS-a bili su uži članovi tadašnjeg vodstva Hrvatske Stranke Prava (Ante Paradžik, Alija Šiljak, ) na čelu sa Dobroslavom Paragom. Zapovjedništvo kao i Ratni stožer HOS-a bilo je smješteno u zagrebačkim prostorijama HSP-a tj. Starčevićevom Domu u Zagrebu, a prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a bio je Ante Paradžik. Poginuo je u nemilosrdnoj pucnjavi policajaca, 21. rujna 1991. godine na blokadnom punktu “Jež 2” u Sesvetama.

Te je večeri Paradžik održao govor na tribini svoje stranke u Hrvatskom domu u Križevcima. Pozivao je Hrvate da pomognu kako bi se Hrvatska oslobodila jugoslavenskog jarma i uvjeravao je stotinjak građana i simpatizera da poslušaju Tuđmana ako ih pozove na sveopći ustanak.

Išlo se gdje je trebalo I gdje je bilo najteže.

Od Vukovara do Dubrovnika. Od Sajmišta do Srđa. Sve do jednog dragovoljci.

Bili smo prvi u napadu a zadnji u povlačenju. Tamo gdje drugi nisu htjeli/smjeli tamo je išao HOS.

Od Vukovarske satnije HOS-a sedmorica su preživjela. Ostali su pali za slobodu Hrvatske. Junački, nesebično, bez kalkuliranja. Postoji li uopće grad, selo ili zaseok a da HOS-ovac u ratu za Hrvatsku nije u nj kročio?

Početkom agresije na Hrvatsku i Bosnu devedesetih, hrvatske obrambene snage zauzele su Ploče i blokirale velike stacionare oružja bivše JNA, preuzevši tako kontrolu nad južnim Jadranom.

Spomenut ćemo samo neka mjesta, neka bojišta, gradove, kao i formacije Hrvatskih Obrambenih Snaga.

Jedan od prvih kampova za obuku HOS-ovaca bio je u Žumberku (Žumberk gorju) na samoj granici sa Slovenijom, tako da nam je štagalj gdje je bilo streljivo i oružje bilo na slovenskoj strani a kuhinja i smještaj na hrvatskoj strani.

Treninzi i obučavanje vršilo se na obe strane granice.

Kampova za obuku je bilo diljem Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine.

Nabrojat ćemo neka mjesta: Varaždin, Sveti Ivan Zelina, Split, Vrgorac, Ljubuški itd.

Iz ovih kampova izlazili su čvrsti hrvatski dečki, bojovnici spremni život dati za Hrvatsku. Obučeni i sposobni suprotstaviti se srbočetnicima i takozvanoj JNA.

Ustrojavali smo se u manje i veće formacije, ovisno kako je trebalo i kako je najbolje odgovaralo u datom trenutku. Od izviđačko-diverzantskog voda do satnije i bojne.

Tako su nastale slavne bojne HOS-a; Prva, druga, šesta, deveta, trinaesta, devetnaesta…Livno, Domaljevac,Vinkovci, Split, Tomislavgrad, Gospić. Izviđačko-diverzantski vodovi: Kobac, Žigosani, Lovac, Crni Vukovi… Makarska, Novi Travnik, Ljubuški, Fojnica,Visoko,Kakanj,Kalesija. Legendarne satnije HOS-a koje su dale ogroman doprinos u Domovinskom ratu; Mostar, Čapljina, Zenica,Sinj, Vukovar, Sarajevo, Žepče, Senj, Tuzla, Rama… Gdje je god trebalo mi smo bili spremni!

Nakon što je Jugoslavenska narodna armija (JNA) na osvajačkom putu prema Hrvatskoj razorila mjesto Ravno u Bosni i Hercegovini, još i prije službenog početka rata u Bosni i Hercegovini, Hrvati Bosne i Hercegovine počinju organizirati obrambene jedinice za obranu od napada velikosrpskih terorista.

 

3. siječnja 1992. u Ljubuškom je utemeljen Stožer Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) za Bosnu I Hercegovinu, koje su započele pripremu hrvatskog i muslimanskog naroda Bosne i Hercegovine za obranu od sve jasnije agresije snaga koje su htjele stvoriti Veliku Srbiju.

Nakon otvorene agresije JNA na Bosnu i Hercegovinu, počinje rat u kojem su velikosrpske snage ovladale većim dijelom zemlje.

No osim HOS-a, 8. travnja 1992. se osnivaju i

Teritorijalna obrane Bosne i Hercegovine (TO BiH) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO)

te započinje oštra borba između snaga odanih Bosni i Hercegovini i velikosrpskih snaga. Udružene hrvatsko-muslimanske snage u Hercegovini u ljeto ‘92 započinju sa oslobodilačkim operacijama i u operaciji Čagalj, 7.6.1992 oslobođeni su Klepci – Prebilovci – Tasovčići tvrda četnićka uporišta na lijevoj obali Neretve kod Čapljine.

Najveće zasluge za ovu akciju ima postrojba HOS-a koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na koti Klepešnici i prva ušla u navedena mjesta. HOS je odigrao ključnu ulogu u osloboditeljskoj akciji Lipanjske Zore u ljeto ‘92 a istom takvom akcijom oslobođena je dolina Neretve odnosno općine Mostar, Stolac, Čapljina sa oko 1.800 četvornih kilometara prostora.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe.

Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni I Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

HOS, pod vodstvom pukovnika Blaža Kraljevića, i s potporom Dobroslava Parage, predsjednika Hrvatske stranke prava (HSP) je namjeravao obraniti Bosnu i Hercegovinu u cijelosti, te nakon toga stvoriti državnu konfederaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Sredinom srpnja, ratni stožer HOS-a za Bosnu i Hercegovinu je prihvatio vrhovno zapovjedništvo Armije BiH.

Nakon oslobađanja Mostara, započinju i sve češći incidenti između HVO-a i HOS-a te HVO-a i Armije BiH. Vodstvo HVO-a ne priznaje jedinice Armije BiH na području "Herceg Bosne" dok zahtjeva od vodstva Armije BiH da dopušta djelovanje jedinica HVO-a n a području pod njihovom kontrolom.

U HOS-u su se zajedno borili Hrvati i Muslimani (kojih je bilo do 40%).

Borci HOS-a su na borbenim položajima imali dobru suradnju sa borcima HVO-a ali, kako sami kažu, časnici HVO-a su pravili probleme u odnosima jedinica dviju vojski. Mnogi vojnici HVO-a, ponekad i čitave postrojbe, su prelazili u redove HOS-a zbog HOS-ove politike zajedničke hrvatsko-muslimanske obrane cjelovite Bosne i Hercegovine.

Zbog svojih stavova o cjelovitoj Bosni i Hercegovini, Blaž Kraljević je bio sve cjenjeniji od strane vlade Bosne i Hercegovine ali i sve omraženiji od strane vodstva "Herceg-Bosne". Dok je HOS postizao velike uspjehe u borbama sa srpskim paravojskama, Blažu Kraljeviću su stizale prijetnje smrću.

Još 9. svibnja, Kraljević je izdao proglas u kojem je napao Matu Bobana zbog njegovog dogovora sa Radovanom Karadžićem u Grazu na kojem je navodno vršen dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio. U istom proglasu, Kraljević je pozvao jedinice HVO-a da uskrate poslušnost Bobanu i stave se pod zapovjedništvo HOS-a. Kraljević je imenovan general-bojnikom Armije BiH a 2. kolovoza je postao član Glavnog Štaba Armije BiH.

Ubrzo je u Ljubuškom pred Stožerom HOS-a održana smotra vojnika HOS-a pri čemu su istodobno istaknute

zastave HOS-a, hrvatska narodna zastava i zastava Republike Bosne i Hercegovine.

zastava HOS-a

Hrvatska narodna zastava

zastava Republike Bosne i Hercegovine


Potkraj srpnja 1992. u Čapljini je samo u jednom danu 700 pripadnika HVO-a prešlo u HOS, a slično se dogodilo i u Tomislavgradu, Livnu i Mostaru.

7. kolovoza 1992., snage HOS-a osvajaju dijelove općine Trebinje, najvećeg velikosrpskog uporišta u istočnoj Hercegovini. Dva dana kasnije, 9. kolovoza, Kraljević je bio pozvan u Mostar na sastanak sa Matom Bobanom. Stigavši u Mostar, Kraljević je prvo održao sastanak sa lokalnim zapovjednicima HOS-a na kojem je najavio da snage HOS ulaze na područje Trebinja radi oslobađanja tog mjesta od četnika. Također je najavio da se pukovnija HVO-a "Stjepan Radić" iz Ljubuškog sprema prijeći u sastav HOS-a.

Na povratku iz Mostara u naselju Glamuzine kod Kruševa, na kontrolnom punktu Varda, vozila HOS-a su zaustavljena od Vojne policije HVO-a. Čim su se vozila HOS-a zaustavila, vojnici HVO-a su na njih otvorili paljbu. Svi putnici, među njima i Kraljević, su pobijeni. Na vozila je ispaljeno 2000 metaka. Još je svakom ubijenom HOS-ovcu naknadno ispaljen metak u glavu.

Zrna su ispalili ljudi Mladena Naletilića, zvanog “Tuta” koji je za vrijeme bosanskog rata dugo vremena nadzirao mostarsko podzemlje.

Naletilić je bio bivsi suradnik jugoslavenske tajne policije udbe. Naletilić je bio desna ruka Mate Bobana. Tudjmanov povjerenik u zapadnoj Hercegovini, Mate Boban bio je sezdesetih godina u socijalistickoj jugoslaviji osudjivan kao kradljivac kokoši i postao je doušnik Udbe.

Počeo je rat u ratu, (počeo je Hrvatsko-muslimanski rat za mrvice bosansko-hercegovačkog teritorija koje su im Srbi kao psima bacili sa stola).

Blaž Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice kraj Ljubuškog 14. kolovoza 1992.

Vodstvo HSP-a ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši čin u Hrvatskim obrambenim snagama. Njegovi ubijeni suborci su posmrtno promaknuti u činove pukovnika HOS-a.

Nakon ovog mučkog čina Ante Prkačin sastaje se sa Matom Bobanom u Grudama 23. kolovoza i tada je s njim potpisao sporazum kojim je praktički pristao na raspuštanje HOS-a u BiH.

Zbog toga, Prkačin je istog dana isključen iz HSP-a.

Nakon toga, HOS u BiH se osipa, a njegovi pripadnici ili prelaze u HVO i Armiju BiH, ili napuštaju BiH i odlaze u Hrvatsku ili zapadne zemlje.

MI ĆEMO OPET DOĆI,

DOĆI ĆEMO OPET U SJAJU SUNCA,ŠTO SE VEĆ SADA RAĐA.

ZBIJENI K’O MRKA TEŠKA PRIETNJA, I S RAZVITIM JEDRIMA NOVE SNAGE!

Bogu hvala, čast i slava!

Bojovnici HOS-a.