Paul Nicolier: Ministar Matić majci je rekao da ne priča o pogibiji sina zbog odnosa sa Srbijom!

Razgovor s bratom poginulog hrvatskog branitelja i HOS-ovca Jean-Michel Nicoliera         Svjedoka s hrvatske strane nema, svi su pobijeni, a oni sa srpske strane koji nešto znaju šute. Ovim bih putem apelirao na savjest ljudi koji znaju gdje je moj brat pokopan da nam tu infomaciju jave kako bi moja majka pronašla mir. Od žrtava Ovčare njih 64 nikad nisu pronađeni, 64 majke mole i apeliraju da im se javi gdje su pokopani njihovi sinovi.

Jedna od najpoznatijih scena iz video materijala snimljenih u Vukovaru je razgovor francuske novinarke s ranjenim nasmiješenim „Francuzom” u podrumu vukovarske bolnice. Ta snimka je zadnji trag „Francuza” i na najbolji način pokazuje simboliku obrane „Grada Heroja”. Ubrzo je odveden na Ovčaru, divljački mučen i ubijen. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Povodom imenovanja pješačkog mosta u Vukovaru njegovim imenom, razgovarali smo s njegovim bratom Paulom Nicolierom.

Je li Jean-Michele bio uvijek onako nasmijen kao na snimci iz bolnice?

Da, nasmiješen, vedar, optimističan i uvijek pozitivan – to je bio Jean-Michele.

Bili ste u Vukovaru na otvaranju mosta koji nosi ime vašeg brata. Kako je bilo tamo?

Most je najprije nosio drugo ime. Gradske vlasti su pokrenule glasovanje o imenu mosta i velikim brojem glasova je pobijedio prijedlog da se most zove „Jean-Michel Nicolier”, ali tadašnje gradske vlasti (SDP) su ipak most nazvale drugačije. Jedno od obećanja nove gradske vlasti (HDZ) je bilo da će uvažiti volju naroda glede imena mosta i most je napokon u rujnu dobio ime po mom bratu.

 

Kako je vaš brat odlučio doći u Hrvatsku i Vukovar? Što je potaklo jednog Francuza da dođe braniti neku tuđu zemlju?

Ja i brat smo tada radili u Švicarskoj na imanju jedne bogate arapske obitelji kao osiguranje. Nakon kratkog boravka u Francuskoj Jean-Michel je gledao na vijestima scene rata iz Hrvatske i jednostavno je osjetio poziv i odlučio otići pomoći ljudima u obrani od srpsko-četničke agresije. Kad je otišao ja nisam bio doma, majci je rekao da ide u Hrvatsku i ona je znala da ide u rat. Bila je jako zabrinuta. U Lipnju 1991. g. otišao je u Zagreb i javio se u sjedište HOS-a kao dragovoljac. Najprije je bio na ratištu kod Karlovca (Mejaško selo) i tamo je proveo oko mjesec dana. Tu ga je zatekla i jedna novinarska ekipa Francuske televizije i za emisiju „Envoye Specijal” napravila s njim razgovor. Tada je rekao da nije mirno mogao gledati patnje ljudi i da je zato došao ratovati i braniti Hrvatsku.

 

Kad je Jean-Michel otišao u Vukovar?

U Vukovar odlazi u rujnu i zajedno s ostalim borcima HOS-a odlazi na Sajmište. Za vrijeme njegovog boravka u Hrvatskoj nekoliko puta smo se ja i mama čuli telefonom s njim i osim toga nismo imali nikakvih vijesti o njemu. U Vukovaru je ranjen dva puta u ruku i nogu. Rana na nozi je bila problem i zbog nje je kasnije i pronađen u bolnici. Ja i mama nismo ništa znali o njegovom ranjavanju i boravku u bolnici. Zadnji put smo se čuli mjesec dana prije okupacije grada. Kad su počele pristizati vijesti da je grad okupiran bili smo jako zabrinuti, nismo znali je li živ ili mrtav. I onda dobivamo poziv od novinarke Francuske televizije da je razgovarala s njim u bolnici, da je ranjen i da nije htio izići s novinarskom ekipom van iz grada nego je odlučio ostati i djeliti dobro i zlo sa stanovnicima grada. Nekoliko dana prije okupacije grada su mu i njegovi suborci iz HOS-a ponudili da s njima ide u proboj, ali i to je odbio. Jednostavno je vjerovao da će ga zarobiti i po ratnim konvencijama tretirati kao ratnog zarobljenika.

Ali nisu ga tako tretirali? Divljački su ga mučili i ubili!

Da. Jedini svjedok Dragutin Berghofer kaže da je na Ovčaru došao neki koga su zvali Kemo, uletio u hangar i vikao: „Di je Francuz?” Kad ga je našao izveo ga je i bjesomučno ga je tukao. Dalje taj svjedok kaže da ga je ubio Spasoje Petković zvani Štuka koji se danas nalazi u Beogradu. Iako su njegovi suborci na čelu s Damirom Markušom Kutinom podnijeli kaznenu prijavu DORH-u, ništa se ne događa. Hrvatska ga nikad nije tražila. Ja i mama godinu dana nismo znali šta se dogodilo Jean-Michelu, nadali smo se da je u zarobljeništvu. I onda nam je Florance Hartmann koja je tada bila dopisnica Le Mondea s područija bivše Jugoslavije jednog dana javila da je Jean-Michele gotovo sigurno ubijen zajedno s drugim zarobljenicima s Ovčare. Od tada traje naša potraga za istinom. Mama je napravila kaznanu prijavu i u Francuskoj, ali ništa se ne događa. Godinama tražimo od Francuske i Hrvatske da se poduzmu akcije kako bi se krivci za smrt mog brata pronašli i osudili, ali nijedna država ne poduzima ništa. U Francuskoj su na vlasti oni koji Jean-Michela doživljavaju kao plaćenika i avanturistu, a odnos Hrvatske države prema braniteljima općenito je užasan. Mnogi od njih se pitaju za što su ratovali, jer je očito da su vladajuće strukture u najmanju ruku ravnodušne prema njihovoj žrtvi, a poneki u tim strukturama su otvoreno neprijateljski rasploženi prema braniteljima. Kao da taj rat nikad nije završio. Najviše nas je pogodila izjava ministra branitelja Predraga Matića koji je majci rekao da ne priča puno o pogibiji brata zbog odnosa sa Srbijom. Podsjećam da mi nikad nismo saznali gdje je moj brat pokopan, da se njegov ubojica šeće slobodno po Beogradu, a da se moja majka preselila u Hrvatsku da bude bliže mjestu na kome je Jean-Michel poginuo. Odnos Francuske i Hrvatske je užasan i mislim da moja obitelj zaslužuje istinu. Tek fragmente istine uspijevamo dobiti osobnim poznanstvima.

Jean-Michel je tek 2011. godine  dobio status branitelja.

Da, tek 2011.g. počinje rješavanje njegovog statusa. Tražili smo i prije, ali odgovor je bio da nema tijela i nema dokaza da je poginuli branitelj.Mama je dobila pravo na njegovu mirovinu nakon rješavanja statusa i preselila se u Hrvatsku kako bi bila bliže mjestu pogibije sina. No moram naglasiti da da od svega toga ne bi bilo ništa da nije bilo njegovih suboraca Damira Markuša Kutine, Radnića i Jurića-Paše. Oni su ti koji godinama djeluju prema institucijama i traže da se sazna istina o njihovom suborcu i da se on prizna kao branitelj. Treba spomenuti i Ivankovića koji je službeno pokrenuo upis u registar branitelja.

Kako Francuska gleda na Jean-Michela? Rekli ste da ga smatraju plaćenikom.

Prije dodjele odlikovanja 2011. g. majci, Francuska nije htjela čuti za Jean-Michela. Sad se ipak nešto malo promjenilo, ali izuzetno nas ljuti odnos i Francuske i Hrvatske koji je dubinski neljudski. U Francuskoj javnost lagano počinje propitkivati žrtvu Jean-Michela zaIDEALEslobode jednog naroda. Julien Tridat je prije nekog vremena napravio reportažu o njemu, novine su počele objavljivati njegovu priču i lagano se mjenja percepcija da je Jean-Michele plaćenik.

Pogađa li sve to vašu majku, ipak je njezin sin dao život za ovu zemlju?

Majci i meni je najteže što ne znamo gdje je pokopan, nema gdje otići zapaliti svijeću i pomoliti se. Čitao sam nedavno svjedočanstvo jedne majke koja je isto izgubila sina i nije znala za njegov grob i rekla je kako je svako jutro ustajala u nadi da će se pojaviti, da je osluškivala korake i uvijek bi joj srce poskočilo da to on dolazi. Najteže joj je bilo što ne zna kraj i iako nema nade da joj je sin živ sve dok ga nisu pronašli i sahranili nije bila mirna. Kad ga je sahranila bilo joj je teško, patnja je tu, ali spoznaja istine ju je umirila. Ima gdje otići pomoliti se i zapaliti svijeću. Moja majka nikad o tome ne priča, ali mislim da slično osjeća. Svjedoka s hrvatske strane nema, svi su pobijeni, a oni sa srpske strane koji nešto znaju šute. Ovim putem bih apelirao na savjest ljudi koji znaju gdje je moj brat pokopan da nam tu informaciju jave kako bi moja majka pronašla mir. Od žrtava Ovčare njih 64 nikad nisu pronađeni, 64 majke mole i apeliraju da im se javi gdje su pokopani njihovi sinovi.

Jean-Michel Nicolier “Francuz” rođen je 1. 6. 1966. godine u Francuskoj u gradu Vesoul. Ubijen je na Ovčari prilikom srpske okupacije Vukovara u noći sa 20. na 21. studenoga 1991. g. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku. Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima. Divljački je mučen i ubijen na Ovčari i njegovo tijelo nikad nije pronađeno zajedno sa još 64 tijela ubijenih na istom mjestu. Njegov brat i njegova majka danas žive u Karlovcu i pokušavaju doznati istinu o Jean-Michelu i njegova pogibija snažno je odredila i njihove živote.

„Francuz je došao iz Francuske braniti Hrvatsku iako nije imao nikakve veze prije s Hrvatskom. Vidio je scene patnje na televiziji, spakirao se i otišao. Kako to ne doživjeti kao čin ogromne osobne žrtve i hrabrosti. Nudili smo mu da se izvuče iz Vukovara kad je bio u bolnici, mogao je izići i s humanitarcima, ali je odbio. Vjerovao je da će biti zarobljen i tretiran kao ratni zarobljenik. Ali nije bio svjestan da ratujemo s onima koji se nikad nisu ni namjeravali baviti nekim tamo ratnim konvencijama. Danas njegov ubojica slobodno živi i šeće Beogradom, kao što mnogi ubojice šeću Vukovarom i nitko ih ne poziva na odgovornost.