Obmane Ive Lučića povodom 25 godišnjice atentata na Antu Paradžika

ATENTAT NA ISTINU

OBMANE IVE LUČIĆA POVODOM 25 GODIŠNJICE ATENTATA NA ANTU PARADŽIKA, POTPREDSJEDNIKA HSP-A I NAČELNIKA RATNOG STOŽERA HOS-A VEČERNJI LIST ODBIO JE OBJAVITI ISPRAVAK LUČIĆEVIH OBMANA - U HRVATSKOJ NEMA MJESTA ZA ISTINU O ANTI PARADŽIKU 25 GODINA NAKON TUĐMANOVOG NALOGA ZA UBOJSTVO

 

Sažetak članka dr Ive Lučića pod naslovom “Dossier -Misterij ubojstva Ante Paradžika” objavljen je u Večernjem listu 18. rujna 2016. formalno povodom 25. godišnjice atentata na načelnika Ratnog stožera HOS-a ali pravi razlozi toga članka su sasvim druge prirode i pokušaj su da se ponovno sakrije prava istina o tom zločinu.Nema više nikakvog misterija oko ubojstva Ante Paradžika. Ruža Tomašić, u to vrijeme članica Hrvatske stranke prava, koja je radila na osiguranju predsjednika RH Tuđmana dojavila je predsjedniku Stranke prava i Paradžiku nekoliko dana prije ubojstva da je Tuđman izdao nalog za njihovu fizičku likvidaciju.

To je u svojem razgovoru za Večernji list od 31. srpnja 2016. i ranije za televiziju N1 potvrdio Josip Manolić u to vrijeme uz Tuđmana jedan od najviših nositelja državne vlasti i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka koji je izjavio da je ubojstvu Ante Paradžika prethodio dogovor Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Ante Đapića da se maknu najekstremniji pravaši koji su u to vrijeme rovarili protiv HDZ-a i njegove politike te da se s onima koji ne budu prihvatili tu politiku, nego se držali i dalje vojnih obračuna, postupi po onoj «tko se mača laća, od mača će i poginuti.”

Paradžik je slutio da će biti ubijen i zato je u svojem zadnjem govoru u Križevcima poručio Tuđmanu “da stvori hrvatsku državu pa onda neka ubija sve”, dakle i pravaše.

Policajac Blaž Sarić (kontrolna točka “Drava 778”) nije samo dojavio policajcima na blokadnom punktu “Jež 2”( kontrolnoj točki Korana 246) u Sesvetama, na kojem je Paradžik ubijen, da je u stranačkom vozilu vozač najvjerojatnije martićevac, čime je svoje kolege potaknuo na ubojstvo, već je nakon toga istom radio vezom stigla naredba policajcima: “Zakolji ga. Streljaj to odmah”, što je Lučić u cijelosti prešutio u svojem članku. U članku, potpuno pristranom i obmanjivačkom, koji neosnovano pretendira da bude svrstan u kategoriju znanstvenog članka, koji je tiskan u Časopisu za suvremenu povijest Instituta za hrvatsku povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika, posve je neistinito prikazan momenat zaustavljanja i pucanja u Paradžikov automobil, jer proizlazi da vozač nije htio stati, pa da je policajac Vučemilović pucao u automobil da ga zaustavi. Međutim, u sudskom postupku nedvojbeno je dokazano da je automobil prije pucnjave bio zaustavljen, da bi nakon toga Vučemilovič prišao automobilu, opazio vozača Branka Perkovića, Antu Paradžika i Ivicu Oršanića, zatim se udaljio nekoliko koraka unatrag, repetirao kalašnjikov i započeo bjesomučno pucati u goloruke putnike koji nijednom gestom ili načinom nisu predstavljali ikakvu opasnost.

Lučić je u članku mnoge važne činjenice iz sudske dokumentacije pogrešno interpretirao ili ih jednostavno preskočio, kada mu činjenice nisu odgovarale za lansiranje podvala. Da mu je namjera bila znanstveno istražiti sve okolnosti radi utvrđivanja istine, bio je dužan barem porazgovarati sa preživjelim akterima ove tragedije. Državnom odvjetništvu i MUP-u predsjednik Stranke prava u više navrata tijekom ovih 25 godina svjedočio je i predao vjerodostojne dokaze o zavjeri ubojstva, predlažući i poligrafsko ispitivanje, ali bez rezultata. Lučić pristrano bagatelizira i izjavu Bajrama Sulejmanija, kojeg su oba sudska vijeća koja su sudila neposredno odgovornima za Paradžikovo ubojstvo odbila saslušati kao svjedoka, premda je godinama stanova u Rijeci, da bi mu kasnije bio onemogućen povratak u Hrvatsku. Sulejmanijeva izjava bila je neposredno nakon atentata izrazito značajna jer je svjedočila o postojanju visoke zavjere za ubojstvo Paradžika što je tek 24 godine kasnije potvrdio bivši predsjednik hrvatske vlade Josip Manolić.

Na prvom suđenju 1992. godine od četvorice optuženih policajaca za Paradžikovo samo je Vučemilović osuđen a na ponovljenom suđenju sva su četvorica osuđena 13. listopada 1993.g., jer je sudsko vijeće ocijenilo da je ubojstvo rezultat zavjere, nasuprot stavu županijskog državnog odvjetništva. Predsjednik sudskog vijeća Branko Šerić nedugo je nakon te presude morao napustiti sudačke redove i prijeći u odvjetnike nakon više od 20 godina sudske prakse. Netočno se u tekstu navodi da su osuđeni proveli u zatvoru nešto više od tri godine, već jedva godinu i pol dana, pa taj i takav tretman Paradžikovog ubojstva govori sam za sebe i previše. Pomilovanje osuđenih itekako osnažuje sumnju da je Paradžik smaknut kao žrtva političke likvidacije. Naposljetku, tvrdnja koja proizlazi iz zaključka teksta Ive Lučića da je pogibija Ante Paradžika rezultat niza nesretnih okolnosti jednako je istinita kao i pogibija Blaža Kraljevića i osmorice pripadnika HOS-a pod istim okolnostima u BIH godinu dana kasnije.

Istina o ubojstvu Ante Paradžika

 

Povjesničar Ivo Lučić godinu je dana čitao tisuće stranica sudskih spisa i napravio rekonstrukciju Policajac Vučemilović u izrešetanom je autu vidio materijale HSP-a i rekao: “Ubili smo naše!”

 

Zrakoplovi JNA 48 puta nadlijetali su Zagreb tog utorka 17. rujna 1991. dok su čelnici Hrvatske, Srbije i JNA potpisivali primirje u Igalu. Škole nisu radile, a na snazi su bile mjere zračne opasnosti, što je podrazumijevalo i zamračenje. Vojska je pucala po gradu iz blokiranih vojarni. Učestale su bile dojave o petoj koloni odnosno sumnjivim osobama koje se kreću noću i vjerojatno imaju radiostanicu. Novine su bile pune članaka o snajperistima koji teroriziraju grad i siju smrt. Kružile su različite glasine, plasirane su brojne dezinformacije. Strah je vladao i na prometnicama. U večernjim satima naoružane osobe na nadzornoj točki na južnom dijelu zagrebačkog Krešimirova trga pucale su na automobil koji se nije htio zaustaviti, a nehotice su pogodili vozilo promatračke misije EZ-a i ranile njezina člana. Iste večeri naoružani aktivisti mjesne zajednice u Utrini su teško ranili jednoga civila koji se navodno nije zaustavio na improviziranoj nadzornoj točki. Na križanju Držićeve i Ulice proleterskih brigada ranjen je policajac koji je obavljao dužnost blokade i kontrole prometa. Sigurnosna situacija u Zagrebu, a pogotovo u njegovoj okolici, bila je teška i neizvjesna. U bolnice su počeli pristizati ranjeni i mrtvi. U srijedu 18. rujna 1991. skupina pripadnika HOS-a upala je u prostorije Starčevićeva doma u središtu Zagreba. Ispred prostorija postavili su top kao “upozorenje da misle ozbiljno”. Mnogobrojne strane novine pisale su o HSP-u i njegovu predsjedniku kao ekstremnim desničarima te ih prikazivali kao nastavljače politike Ante Pavelića koji nastoje obnoviti Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Rat stigao i u Zagreb

Bio je to najjači i najčešće korišten argument za diskvalifikaciju hrvatske vlasti od njezinih protivnika. Rat je sa svime što ga prati stigao i u Zagreb. Za novonastalo stanje trebalo je pripremiti javnost. U petak 20. rujna 1991. u Vjesniku je objavljen članak pod nazivom „Poštujte kontrole“u kojem je konstatirano da je Zagreb od prije nekoliko dana postao „dio hrvatske ratne zone“pa su čitatelji pozvani da se na to priviknu i poštuju pravila. Upozoreno je i na brojne civile koji kontroliraju promet po gradu, što ne ulijeva povjerenje i ne pridonosi sigurnosti, ali na njihov znak svjetiljkom valja „odmah stati“. Naslovnice zagrebačkih dnevnih novina koje su izišle u subotu 21. rujna 1991. bile su ispunjene ratnim temama. U takvim okolnostima i u takvoj atmosferi, dopredsjednik HSP-a i načelnik stranačkog ratnog štaba Ante Paradžik izišao je nešto prije pet sati poslijepodne iz Starčevićeva doma u Zagrebu. U njegovu društvu bio je Ivan Oršanić, povjerenik HSP-a za Kanadu. Sjeli su u Ladu Nivu svijetle (oker) boje registarskih oznaka KA-789-20 koja je korištena za stranačke potrebe. Vozio ih je Branko Perković, zaposlenik HSP-a, a krenuli su u Križevce gdje je organizirana javna tribina, odnosno osnivačka skup- ština ogranka HSP-a. Na tribini je prvi govorio Oršanić koji je uz uobičajene pozdrave i pozivanje na “borbu do Drine” podsjetio i na „slavnu prošlost NDH“te ukazao na spremnost Hrvata iz Kanade da se „moralno, materijalno i fizički uključe u obranu.” U to vrijeme HSP još nije (samostalno) izlazio na izbore. Demokratsku legitimaciju nadomještao je revolucionarnom retorikom i pozivanjem na tradiciju stranke, koristeći nezaliječene hrvatske traume iz Drugoga svjetskog rata. Njihovi su čelnici nastupali kao da izbori nisu održani, a oni imaju apsolutnu podršku naroda. Kada bi se u praksi pokazalo da to nije tako, tada bi se pravdali zavjerom koju protiv njih organiziraju preživjele komunističke strukture, posebno Udba i Kos koji preko svojih agenata upravljaju Hrvatskom i manipuliraju zavedenim hrvatskim narodom. Pri tome su nudili nerealne političke ciljeve kojima su ugrožavali one realne što ih je postavljao i nastojao ostvariti hrvatski državni vrh, a odnosili su se prije svega na osamostaljenje Republike Hrvatske. Paradžikov govor bio je koncipiran upravo na taj način. Veličanje Pavelića i NDH te kritika Tuđmana i njegovih suradnika koje je odreda označio kao udbaše, kosovce, komuniste i slično. Bio je povrijeđen malim odazivom Križevčana, za što je, po ustaljenom obrascu, optužio komuniste, a HSP je označio najstarijom i najhrvatskijom strankom, koja je osnovana prije 130 godina. Za Pavelića je rekao da je bio „savezni poslanik, demokrat, humanist i liberal“, čak „previše demokratičan za njegov ukus“, a prije svega bio je „strateg i rodoljub“koji je „stvorio hrvatsku državu“. Tuđmana je ocijenio kao „kolebljivca koji gleda gdje će“i komunista, nakon čega je povikao: „Stvori hrvatsku državu i ubijaj sve!“, na što je dobio veliki pljesak malobrojne publike. Bio je to emotivan mobilizacijski govor, s puno strasti, lišen političke realnosti i takta. Malo poslije 21 sat, Paradžik i njegovi suputnici krenuli su iz Križevaca prema Zagrebu. Već na izlazu iz grada zaustavila ih je policijska patrola te su nakon legitimiranja i kraćeg razgovora nastavili put prema Vrbovcu.

Prva točka – Dugo Selo

U Dugom Selu na policijskoj kontrolnoj točki u Ulici JNA dežurala su dvojica policajaca, Marinko Šižgora i Blaž Sarić. Njihova oznaka u internoj radiokomunikaciji bila je „Drava 750“i „Drava 778“. Oko

22 sata zaustavili su Ladu s tri putnika koja je dolazila iz pravca Križevaca i nije imala propisno zasjenjena svjetla. Sarić je otprije poznavao vozača Lade Branka Perkovića koji ga je, kako je utvrđeno tijekom istrage i suđenja, prethodno pozdravio i obratio mu se imenom. Perković je bio odjeven u maskirnu vojnu odoru, dok su njegovi suputnici Oršanić i Paradžik bili u odijelima. Sarić je nakon pozdrava i nekoliko kurtoaznih rečenica propustio vozilo. Zbog osobnog poznanstva s vozačem, nikoga od putnika nije legitimirao, ali je nakon toga počeo preispitivati svoj odnos s Perkovićem koji je ranije radio u kafiću „Dalma“u Dubravi gdje je Sarić često svraćao. Sarić je vjerovao da je Perković bratić, daljnji rođak ili prijatelj stanovitog Boška Badže, milicionara srpske nacionalnosti, s kojim je radio, a koji ga je, po njegovoj tvrdnji, i upoznao s Perkovićem. Posumnjao je da mu je Perković možda lagao da je pripadnik ZNG-a. Sumnju je potaknula vijest koju je tih dana čuo od kolega, po kojoj je spomenuti Badža prešao na stranu milicije SAO Krajine čiji je načelnik bio Mile Martić, po kojem su nazvani martićevcima. Sarić je htio ispraviti propust pa je radiovezom u 22.06 sati zatražio od kolega koji su dežurali na kontrolnoj točki „ Jež 10“u Sesvetama da Perkovića zaustave i prekontroliraju. U prvom javljanju im je rekao: „Pa dajte, molim vas, zaustavite Ladu Nivu bijele boje, karlovačke registracije, najvjerojatnije se radi o sumnjivim osobama. Zaustavite to vozilo obvezno i provjerite. Mislim da iza svega toga stoji nešto što nam ne treba.“Odgovoreno mu je da će je pokušati zaustaviti, ako je vide. Nakon toga, Sarić ih je upozorio da budu oprezni te ih ponovno nazvao i pitao jesu li razumjeli njegovu poruku. Rečeno mu je da su razumjeli te da će se javiti ako što bude. Sarić ih je još jednom pozvao na oprez i dodao kako vjeruje da su to martićevci. Za vrijeme spomenutog razgovora čuo se i čitav niz poruka nepoznatih osoba koje su upadale u vezu. Uglavnom se radilo o psovkama, prijetnjama i ometanju veze „tastiranjem“, što je u ljeto i jesen 1991. zbog raspada sigurnosnog sustava bilo uobičajeno na gotovo svim bojištima. Onaj tko je tada koristio radiovezu zna da takvi upadi nisu uzimani ozbiljno, niti su mogli utjecati na postupanje policajaca odnosno na situaciju na terenu.

Druga točka – Sesvetska Sela

Na policijskoj kontrolnoj točki u mjestu Sesvetska Sela dežurala su petorica policajaca čije su oznake bile „Jež 10“i „Korana 408“. Malo poslije 22 sata dobili su poziv od policajca Sarića da pokušaju zaustavili Ladu Nivu karlovačkih oznaka jer je moguće da se radi o Martićevim milicajcima. Na nepropisan pokušaj zaustavljanja, vozač Lade nije se zaustavio nego je nastavio voziti prema Sesvetama. Policajac Željko Marković pozvao je u 22.09 sati kontrolnu točku „Jež 2“u Zagrebačkoj ulici i rekao: „Ona Niva karlovačkih tablica ide dolje prema vama, budite oprezni!” Usred razgovora javile su se smetnje na vezi. Malo kasnije iz pravca Sesveta začuo je rafalnu paljbu.

Treća točka – Sesvete

Na kontrolnoj točki „Jež 2“, postavljenoj u Zagrebačkoj ulici 41 u Sesvetama, koja je u komunikaciji koristila šifru „Korana 246“, dežurali su vođa patrole Branko Matošević te policajci Željko Vučemilović- Grgić, Ivica Vukoje, Paško Palić i Željko Čeko. U 22 sata i 13 minuta vođa patrole Matošević nazvao je punkt u Dugom Selu i pitao jesu li oni davali obavijest o kakvoj Ladi Nivi. Odgovoreno mu je da jesu, uz pitanje jeste li je zaustavili. Veza je stalno ometana, ali se iz snimke razgovora (odnosno njezina ovjerenog prijepisa) može saznati da je Matošević rekao da Lada „nije još naišla“. Nakon toga je „Drava 778“odnosno policajac Sarić s točke u Dugom Selu, uz prekide i ometanje, rekao: „…radi se o maskirnom odijelu, vozač je najvjerojatnije martićevac, dajte, molim vas, provjerite u kojoj policijskoj stanici radi, ako već radi kod nas u Zagrebu“. Kada se nakon nekog vremena sumnjivi automobil približio, netko od nazočnih policajaca je povikao: „To je on“. Vučemilović je signalizirao baterijskom svjetiljkom vozaču da se zaustavi. Vozač (Perković) je pak povremeno uključivao duga svjetla odnosno „blicao“kako bi bolje vidio ispred sebe i izbjegao eventualne zapreke. Vučemilović je to protumačio kao znak da se vozilo ne kani zaustaviti, odnosno upozorenje vozača da mu se skloni s ceste te je ispalio kratki rafal u motor automobila s namjerom da ga zaustavi. Nakon ispaljenog rafala, Vučemilović se povlačio unatrag, pri čemu je pao preko rubnika, a njegovi kolege pomislili su da pucnjava dolazi iz automobila pa su i oni, osim Ivice Vukoje koji se sklonio iza kuće, otvorili vatru. Vještačenjem je utvrđeno da iz oružja pronađenog u automobilu nije pucano. Naime, na zadnjem

Vučemilović je signalizirao svjetiljkom vozaču da se zaustavi. Vozač (Perković) je pak povremeno uključivao duga svjetla, odnosno “blicao” kako bi izbjegao eventualne zapreke

sjedištu nalazila se automatska puška (M 70, AB 2), s dva puna okvira. Vozač je pored mjenjača imao i pištolj TT 7,62 mm, dok je Paradžik imao pištolj kalibra 7,65 mm. Utvrđeno je da su u pravcu Lade pucala četvorica policajaca iz automatskog oružja te da su ukupno ispalili 49 hitaca. Vozilo je pogođeno s 28 hitaca, uočeno je toliko oštećenja nastalih ulazom zrna – na prednjem dijelu 15, na desnoj bočnoj strani 11 te po jedno oštećenje na stražnjoj i lijevoj bočnoj strani. Dvojica putnika u vozilu pogođena su sa pet hitaca, jedan je pogodio Paradžika u potkoljenicu, a drugi, „rikošetiran“, pogodio ga je u predio jetara te ga je gotovo trenutačno usmrtio. Perkovića su pogodila tri hica u ruku, dok je Oršanić ostao neozlijeđen. On se bacio na zadnjem sjedištu i cijelo vrijeme pucnjave i neposredno nakon nje nepomično je ležao praveći se mrtav. Policajac Palić lakše je ranjen krhotinom metka u desnu natkoljenicu. Kada je pucnjava prestala, ranjeni vozač Perković čuo je kako netko od policajaca njemu i njegovim suputnicima psuje četničku mater te viče da baci oružje odnosno bombu, koju on nije ni imao. Tek nešto kasnije, nakon što je Perković rekao da je u vozilu Ante Paradžik, dopredsjednik HSP-a, te kada je Vučemilović pogledao u unutrašnjost vozila i vidio propagandni materijal HSP-a na sjedištu auta, opsovao je i rekao: „Ubili smo naše“. U 22 sata i 18 minuta s policijske točke u Sesvetama zatražena je hitna pomoć jer je „došlo do pucnjave“. Na pitanje tko je na koga pucao, odgovoreno je da Lada o kojoj je javljano „nije htjela stati i došlo je do pucnjave“. Rečeno je i da su ozlijeđeni „jedan naš i jedan njihov“. Dvije minute kasnije, „Jež 2“odgovara na pitanja „Korane“i kaže da su osim dvojice ranjenih još dvojica poginula. Na pitanje tko je poginuo, „Jež 2“odgovara: „A neka dvojica u autu, ne znamo tko su dok se ne dođe ovamo da se utvrdi“. Hina je prva tijekom noći na 22. rujna 1991. prenijela informaciju o pogibiji Ante Paradžika. Pozvala se na podatke Operativnog centra MUP-a i javila da se automobil u kojem je bio Paradžik nije zaustavio na zahtjev policije na prvom, a prema „zasad neprovjerenim informacijama“, ni na drugoj kontrolnoj točki. U informaciji je uz ostalo pisalo: „Iz njegova auta otvorena je vatra, pri čemu je ranjen jedan policajac. Policija je uzvratila vatru, a pogođeni Ante Paradžik podlegao je ranama u bolnici.“Idućeg jutra škrta informacija o Paradžikovoj smrti objavljena je i na novinskim stranicama. Tijekom dana (22. rujna) dežurni sudac Okružnog suda u Zagrebu pročitao je izjavu u kojoj su korektno navedeni do tada poznati podaci, čime je potpuno demantirana pogrešna informacija koju je prethodno objavila Hina. Nakon toga uslijedili su različiti medijski napisi koji su u Paradžikovu tragičnu pogibiju unijeli elemente zavjere i sumnju u političko ubojstvo. Predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga je na stranačkom komemorativnom skupu održanom neposredno prije sprovoda kazao da mu je Paradžik navodno više puta rekao „Paraga, mogli biste biti smaknuti“. A onda je nastavio: „ Ja vam moram reći, bez obzira na to što kaže službena istraga, da se radi o političkom atentatu, pripremanom ubojstvu, i da smo prije pet dana i Ante i ja bili obaviješteni da nam se radi o glavi. Ja sam sasvim slučajno ostao živ. I netko bi drugi držao slovo i za mene i za Antu. Trebali smo biti obojica ubijeni.“Iako Paraga nije ponudio nikakav argument, ta i slične optužbe nastavile su se ponavljati. Nije

ih se moglo dokazati, ali nakon višegodišnjeg ponavljanja ni potpuno ignorirati. Paraga je i prije, a i kasnije, govorio o atentatima koje je zamalo izbjegao. Tomislav Jonjić, koji je član HSP-a postao u proljeće 1990., a jedno vrijeme predvodio organiziranje stranke u srednjoj Dalmaciji i dijelu Hercegovine, o tome piše: „U kolovozu 1990. u Hrvatsku je iz SAD-a napokon dojezdio Dobroslav Paraga, čime je počelo, moglo bi se reći, razdoblje serije atentata na nj: jedva da bi prošao tjedan a da se u tisku ne pojavi vijest o konferenciji za tisak ili o stranačkom priopćenju u kojem se javlja da je predsjednik stranke ponovno bio žrtvom atentata, iz kojeg se, čudom Božjim, izvukao bez ozljeda. Redale su se javne optužbe na Tuđmanov račun i optuživalo državno vodstvo za izdaju.“

Sudski proces

Okružno javno tužilaštvo podnijelo je 20. studenoga 1991. optužnicu protiv Vučemilović- Grgića, Matoševića, Čeke i Palića za kazneno djelo ubojstva i ubojstva u pokušaju. Prvooptuženom je dva dana kasnije, „zbog velikog publiciteta i uznemirenja građana“produžen pritvor, dok su ostali pušteni da se brane sa slobode. Odvjetnik prvooptuženog uputio je sudu podnesak uz koji je priložio i peticiju koju je potpisalo više od 250 građana Sesvetskog Kraljevca (gdje je njegov branjenik živio) kojom su tra- žili njegovo oslobađanje. Vijeće mjesnih zajednica Sesvete uputilo je inicijativu za razmatranje mogućnosti puštanja iz pritvora Vučemilovića. Obrazložena je njegovim „ugledom u životnoj sredini“, zdravstvenim stanjem, ali i mišljenjem kako „u postupku nisu u punoj mjeri uzete u obzir okolnosti pod kojima je došlo do pogibije“Paradžika. Vučemilović je nešto kasnije pušten da se brani sa slobode. Glavna rasprava započela je 28. siječnja 1992. na Okružnom sudu u Zagrebu pod predsjedanjem predsjednice vijeća Ane Garačić. Okružno javno tužiteljstvo predstavljao je Anto Nobilo. Tijekom dokaznog postupka utvrđeno je da optuženim policajcima na kontrolnom punktu „Jež 2“u Sesvetama nije bio poznat identitet vozača i putnika Lade Nive, odnosno da nisu znali da se u vozilu nalazio Ante Paradžik, odnosno Branko Perković i Ivica Oršanić. Policajac Blaž Sarić izjavio je na sudu da mu Perković nije rekao koga vozi te kako do tog dana nikada nije ni čuo za Antu Paradžika. Svjedok Ivan Oršanić izričito je izjavio istražnom sucu kako oni na tom punktu nisu legitimirani te da policajac Sarić „nije mogao zaključiti koga Perković vozi“. Kasnije, na glavnoj raspravi, Oršanić je promijenio iskaz, ali sud mu nije povjerovao, tumačeći to zlonamjernim otežavanjem položaja optuženih. Oršanić je tijekom nastavka glavne rasprave održane 27. ožujka 1992. izjavio kako je Paradžikov vozač Branko Perković rekao Blažu Sariću koji ih je zaustavio da „vozi Antu Paradžika“. Upozoren da je tijekom istrage drukčije govorio, Oršanić je kazao: „Kad me se pita jesam li potpuno siguran da je Branko Perković rekao Blažu Sariću da u automobilu vozi Paradžika ili samo mislim da je to on rekao, mogu odgovoriti da ja više mislim da je on to kazao nego što sam u to potpuno siguran“. Odvjetnik Antun Miličević uputio je 31. ožujka 1992. Okružnom sudu u Zagrebu podnesak kojim predlaže pozvati i saslušati kao svjedoka Dobroslava Paragu na okolnosti da se radi o „političkoj zavjeri“odnosno „ubojstvu s političkim motivom“. Sudu je dostavljena izjava stanovitog Bajrama Sulejmanija iz sela Debraše u općini Gostivar u Makedoniji. On je ustvrdio kako je „od početka član HDZ-a“, odnosno „upravnog odbora predsjedništva podružnice u Rijeci“. U razgovoru s nekolicinom osnivača i dužnosnika HDZ-a u Rijeci informiran sam da nikakav „upravni odbor predsjedništva podružnice“nije postojao niti su ikada čuli za dotičnog Bajrama Sulejmanija koji je navodno 21. rujna oko 15 sati posjetio ministra Ivana Vekića “s kojim je, kao i sa svim čelnicima HDZ-a, bio dobar”. Sulejmanijeva izjava sastavljena je četrdesetak dana kasnije u sjedištu HSP-a, a on je uz ostalo ustvrdio: „Dok sam bio tamo, čuo sam da ga je netko nazvao telefonom i razgovarao, bio je jako ljut i čuo sam da je riječ o Anti Paradžiku. Čuo sam i izričitu naredbu Vekića: ‘Likvidiraj tog Paradžika’. Ponovo sam čuo s druge strane žice neki govor, a Vekić je odgovorio: ‘Imaš moj nalog, samo ga likvidiraj i da jednom s njima svršim. Ja sam vidio da je Ivan Vekić jako ljut i otišao sam iz njegova ureda razmišljajući što ga je tako razljutilo. Nažalost, drugi dan čuo sam da je ubijen gospodin Ante Paradžik, dopredsjednik HSP-a, i tako sam zaključio da je ta naredba bila da se ubije baš Ante Paradžik. Ta spoznaja me mučila i kao čovjek i demokrat, odlučio sam dati svoju izjavu u pismenom obliku HSP-u, jer ako bih je dao policiji – bojim se da bih bio likvidiran kao i Ante Paradžik.“Već na prvo čitanje vidljivo je da je izjava neuvjerljiva i irelevantna, što je kasnije potvr- đeno i sudskom presudom. Okružni sud u Zagrebu proglasio je 4. prosinca 1992. Željka Vučemilovića-Grgića krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, dok je ostalu trojicu optuženih (Matošević, Čeko i Palić) oslobodio optužbe. Vrhovni sud prihvatio je žalbu Državnog odvjetništva te je 16. lipnja 1993. donio rješenje kojim je ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem. Ponovno suđenje započelo je 4. i trajalo do 11. listopada 1993., a u raspravi se zastupnica državnog odvjetnika Nika Pinter očitovala i na prethodno iznesene prijedloge za dopunu dokaznog postupka: „Neutemeljena je i neosnovana tvrdnja zastupnika oštećene strane da rezultati ove rasprave upućuju na to da se radi o zavjeri, jer ništa, nijedna činjenica i nijedan dokaz, nije izvedeno a da bi ostavilo sumnju da se ne radi o klasičnim krivičnim djelima ubojstva i ubojstva u pokušaju.“

Ponovljeni postupak

Okružni sud u Zagrebu je 13. listopada 1993. u ponovljenom postupku proglasio svu četvoricu optuženih krivima i osudio ih na zatvorske kazne; Željka Vučemilovića- Grgića na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, Branka Matoševića na šest godina, Željka Čeku na pet godina i Paška Palića na pet godina. Vrhovni sud RH je 23. veljače 1994. djelomično uvažio žalbe osuđenika te im je smanjio kazne: Vučemiloviću na šest godina, Matoševiću na pet godina, Čeki i Paliću na četiri godine i šest mjeseci. Osuđenici su upućeni na izdržavanje zatvorske kazne.

Predsjednik Republike donio je 8. rujna 1994. odluku kojom je pomilovao osuđene, tako što je Vučemiloviću kazna smanjena za tri godine, Matoševiću za dvije godine i šest mjeseci, a Čeki i Paliću za dvije godine i tri mjeseca.

Rješenjem Komisije za uvjetni otpust Ministarstva pravosuđa od 15. veljače 1995., sva četvorica osuđenika uvjetno su otpuštena s izdržavanja kazni počevši od 24. veljače 1995., što znači da su u pritvoru i zatvoru proveli nešto više od tri godine. Pomilovanja osuđenih policajaca treba promatrati u skladu s tadašnjim političkim i društvenim okolnostima. Nakon amnestije pobunjenih Srba, pomilovanja i rehabilitacije optuženih zapovjednika HOS-a, logično je bilo i pomilovanje pripadnika MUP-a osuđenih za ubojstvo Paradžika. Nije nevažno spomenuti činjenicu da se i obrana osuđenih tijekom procesa pozivala na Zakon o oprostu. Osim toga, predsjednik Republike donio je konačnu odluku o pomilovanju, dok je prethodni ispitni postupak provelo neovisno kolektivno tijelo. Nije zabilježena nijedna tvrdnja, čak ni glasina, da je na članove toga tijela izvršen bilo kakav pritisak. Ipak, usprkos temeljito provedenoj istrazi i utvrđenim činjenicama, jedan dio javnosti ne prihvaća političke i društvene događaje onakvima kakvi oni jesu, nego ih iz različitih razloga mistificira i komplicira do neprepoznavanja. Prirodna smrt ili nesreća gotovo su neprihvatljive pojave za one koji vjeruju da našim životima upravljaju tajna društva ili tajne službe. Takvi traže jednostavne (i njima prihvatljive) odgovore na složena društvena pitanja. Pogibija Ante Paradžika rezultat je niza nesretnih okolnosti. Počevši od straha i ratne psihoze koja je tih dana vladala Zagrebom, a što je dodatno bilo pojačano glasinama i dezinformacijama kao i naglašenim medijskim isticanjem opasnosti od unutarnjeg neprijatelja. Tragediji je pridonijela i posebna regulacija prometa prouzrokovana zamračenjem, s kojom građani, a ni policija nisu imali iskustva. Tu su još i neprofesionalizam i oportunizam pojedinih pripadnika stare milicije opterećenih privatnim odnosima iz prošlosti s kompleksima služenja netom propalom režimu te neobučenost i neiskustvo pridošlih policajaca koji su bili tek djelomično obučeni za oružanu borbu bez odgovarajućeg znanja o policijskim poslovima i procedurama. Sve se to događalo u okolnostima neproglašenog rata, kada je jedna država nestajala, a druga nastajala. Stare državne, odnosno republičke institucije su se raspadale, a nove, ideološki suprotstavljene, ali institucionalno i kadrovski na njih oslonjene, još nisu bile izgrađene.

Svjedok Ivan Oršanić izričito je izjavio istražnom sucu kako oni na tom punktu nisu legitimirani te da policajac Sarić “nije mogao zaključiti koga Perković vozi”