ATENTAT NA SLOBODNU HRVATSKU

Hrvatski domoljub Ante Paradžik bio je za dom spreman, i poginuo je na braniku svoje Domovine, 21. rujna 1991. godine, od ruke domaćih izdajnika iz redova tzv. udbaških „Hrvatina“, odnosno Jugoslavena – sluga četnika i nečastivog

 

 Živimo u hrvatskoj državi koja je hrvatska samo na papiru, koja nema svoj suverenitet, jer je čak davno prije ulaska u članstvo Europske unije likvidiran od strane vladajućih eks-komunista  i udbaša. Živimo u zemlji čija je državna nezavisnost, izborena dankom u krvi,  ukinuta silom (nedemokratskim metodama), i čije je stanovništvo ucijenjeno i nad kojim se vrši psihološko i svako drugo nasilje povezano s policijskim (udbaškim) tipom korumpirane države (eks-komunističke avnojske republike) u kojoj njezini vladari izokreću istinu, odnosno lažu.

NA SLICI: ZADNJI TRENUCI ŽIVOTA U IZREŠETANOJ LADI NIVI - NAČELNIK RATNOG STOŽERA HOS-A PAO OD RUKU KOMUNISTA KOJI U HRVATSKOJ NISU NITI OTIŠLI SA VLASTI

 

Živimo u vrijeme gore nego što su bile turske provale na hrvatska područja početkom Novog vijeka, ili što je bio Drugi svjetski rat, i velikosrpska agresija nakon pada Berlinskog zida, jer se unutarnji neprijatelj, sastavljen od eks-komunista, udbaša i četnika, ogrnuo plaštem liberalne demokracije, i glumi hrvatsku vlast, rušeći sve hrvatsko, i štiteći sve protuhrvatsko, u otetoj Hrvatskoj. Stanovništvo Hrvatske iznutra porobljene ucijenjeno socijalnim siromaštvom, visokom i stalnom nezaposlenošću, privatizacijom i pretvorbom odnosno otimačinom narodnog gospodarstva, i pod prijetnjom gubitka svoje kulture, i demografskim Damaklovim mačem nad glavom, izručeno je Biblijskoj Zvijeri koja u Republici Hrvatskoj pokazuje svoje sotonsko lice, ali ne od jučer.

 

Pokojni Ante Paradžik borio se za drukčiju Hrvatske od ove današnje, Tuđmanove „Hrvatske“.

 

Mučenik i nekadašnji politički zatvorenik savjesti u jugoslavenskoj titoističkoj tamnici naroda, Ante Paradžik, borio se za Hrvatsku u kojoj bi udbaši i komunisti (titoisti) bili lustrirani, u kojoj politiku ne bi vodili strani centri moći preko svojih plaćenika u medijima i poslušnicima na Pantovčaku i u Banskim dvorima, u kojoj parlament ne bi bio kokošinjac i ukras korumpirane vlade, i u kojoj bi bio hrvatski i državni Sabor, a ne Sabor u kojemu ne postoje narodni zastupnici nego licemjerni zastupnici osobnih i klijentelističkih interesa.

 

Gospodin Ante Paradžik se borio za socijalno pravednu Hrvatsku u kojoj kapitalizam i tajkuni ne bi proizvodili sirotinju, nego u kojoj bi sirotinja izašla iz svoje nezavidne situacije vlastitim radom u zrcalu znoja svoga, jer je Paradžik shvaćao moć kao priliku da se slabije uzdigne na istu ravninu do moćnih, a ne da ih se gazi čizmom, i da se moć zloupotrebljava za stjecanje osobnog bogatstva na račun društva, i gomilanje privilegija..

 

Ante Paradžik borio se za takvu Hrvatsku u kojoj se njezini čelnici, i elita hrvatske države, neće grliti i ljubiti sa četnicima, dok se on krvavo borio protiv četnika i njihovih jugo-komunističkih saveznika, i pete kolone u Hrvatskoj.

 

Ante Paradžik se borio za Hrvatsku, ali ne bilo kakvu nego demokratsku i nezavisnu i pravnu državu, do Drine, za Hrvatsku na cijelom njenom povijesnom i etničkom području, u savezništvu s Bosnom i Hercegovinom i anti-velikosrpskim snagama u njoj.

 

Gospodin Ante Paradžik, izvorni i istinski pravaš kojemu Otac domovine nije bio nitko drugo nego časni Ante Starčević, cijeli se svoj život borio za uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države, za demokraciju i slobodu za hrvatski narod, za političku naciju Hrvata bez obzira na etničko podrijetlo i vjeru.

 

Pravaši su Antu Paradžika na slobodnim i demokratskim izborima na svom Prvom saboru nakon pada Berlinskog zida i ukidanja zabrane Hrvatske stranke prava od 6. siječnja 1929. godine u diktaturi velikosrpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića izabrali za dopredsjednika Hrvatske stranke prava i člana njezinog predsjedništva, da zajedno s njezinim legalnim i legitimnim predsjednikom Dobroslavom Paragom pravaši izbore pobjedu protiv četničko-komunističke koalicije koja je Hrvatsku držala u okovima od vremena partizanskog genocida nad hrvatskim narodom 1945. godine. U diktaturi pod režimom Franje Tuđmana Hrvatska stranka prava je ponovo zabranjena, ovaj puta ne u Beogradu nego u Zagrebu, 6. siječnja 1994. godine.

 

Kad je velikosrpska zvijer izvela agresiju na Hrvatsku 1991. godine, Ante Paradžik bio je jedan od prvih dragovoljaca koji se kao hrvatski branitelj stavio na čelo obrane od tzv. JNA, četnika, i nasrtaja Beograda na ostatke ostataka Hrvatske, odnosno na Republiku Hrvatsku. Kao ratni načelnik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), naoružanih po Stranci prava, koje su bile za dom spremne, pao je u borbi protiv velikosrpskog agresora, ali od domaće izdajničke ruke.

 

Ante Paradžik pao je za slobodu i nezavisnost 21. rujna 1991. godine kao žrtva politički-motiviranog ubojstva naređenog po predsjedniku Republike, Franji Tuđmanu, i izvršenog po njegovim udbašima u tako zvanoj „hrvatskoj policiji“.

 

Osovina zla PANTOVČAK – UDBA (SZUP/MUP) – HDZ ubila je s predumišljajem Antu Paradžika, Hrvata i anti-komunista za kojeg je Titova Jugoslavija bila tamnica naroda i samo samostalna hrvatska država jamac opstanka hrvatskog naroda, i prvog borca nakon ubijenih hrvatskih branitelja, domoljuba i revolucionara Bruna Bušića i Mire Barešića.

 

Tuđmanov režim pokazao je svoje izdajničko lice kada je u središnjicu Hrvatske stranke prava stigla prijetnja s Pantovčaka, da HOS mora obustaviti opsadu kasarna tzv. JNA u Zagrebu, dok je jugo-armija svoje cijevi držala usmjerene prema civilnom stanovništvu  u Zagrebu.

 

Ultimatum koji je u HSP i HOS stigao iz Ministarstva unutarnjih poslova s najvišeg mjesta ima se držati veleizdajom, i kažnjivim. To je bio čin izdaje od strane tzv. vrhovništva Republike Hrvatske i takozvanog i samozvanog „vrhovnika“ Franje Tuđmana, koji je bio izdajnik još od onih vremena kada se pridružio partizanima u šumi u rušenju Nezavisne Države Hrvatske, i kao (aktivni) sudionik genocida na Bleiburgu i Križnom putu.

 

Franjo Tuđman se sa svojim udbašima koje je postavio u vrh Republike Hrvatske aranžirao sa Slobodanom Miloševićem ne samo o podjeli Bosne i Hercegovine, nego i o uklanjanju anti-velikosrpske oporbe u Hrvatskoj , kao i o likvidaciji pravaša, dragovoljaca i bojovnika kao i samih Hrvatskih obrambenih snaga – HOS.

 

Ante Paradžik pao je u borbi za istinu, slobodu, nezavisnost, i pravdu za svoj narod.

 

Kao pravednik među narodima, Ante Paradžik živi vječno, njegove ideje su neuništive, njegova dobrota krasi njegov život, njegova hrabrost svjedoči o nesebičnosti žrtvovanja i vlastitog života za više ideale, i za vjeru u Boga i Hrvate.

 

Ima ga se držati pravim i stvarnim revolucionarom u borbi za hrvatske pravice, i hrvatsku državu.

 

Osim što je bio istinski hrvatski nacionalist i domoljub, demokrat i anti-komunist, Ante Paradžik je prije svega bio čovjek, čovjek s integritetom i dostojanstvom, s kičmom, čovjek s dušom stvoren od Boga, dok danas čovjeka u Hrvatskoj ni u tragovima. Raspad duša je danas sveprisutan u nekadašnjeg hrvatskog čovjeka, koji je postao nešto drugo, samo ne hrvatski čovjek.

 

Svi oni koji su doživjeli raspad svojih duša, njima Ante Paradžik danas ništa ne znači, a to je većina jugoslaveniziranog i balkaniziranog hrvatskog društva koje ne drži do pravde i samopoštovanja, dok oni koji su ostali vjerni Paradžikovoj vjeri i nadi, znaju što znači njegova žrtva, i njegov poziv za borbu do ostvarenja slobode. Ta borba i dalje traje.

Kommentar schreiben

Kommentare: 1
  • #1

    Jure (Mittwoch, 21 September 2016)

    [Tuđmanova veleizdaja] Što god tvrdio branitelj režima, povjesničar dr. Ivo Lučić, nekadašnji šef tajne službe SIS u Hercegovini (čiji je nadređeni 1991. bio šef tajne službe SIS u Zagrebu, udbaš Josip Perković, osuđen u Münchenu zbog državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije), za ubojstvo čelnika oporbe Ante Paradžika odgovoran je predsjednik Tuđman, jer se radilo o likvidaciji s predumišljajem. Putnici u Paradžikovom autu su se, naime, policiji identificirali na prethodnoj kontrolonoj točci, tako da je zapovjednik policije na kontrolnoj točci u Sesvetama kod Zagreba točno znao tko se zaustavio. Preživio je Paradžikov vozač i sve posvjedočio kako je bilo. Na koncu, samo je Paradžik ciljano ubijen, na ostale se i nije pucalo da ih se ubije. Motiv političkog ubojstva: HOS nije se htio dati razoružat, jer predsjednik Tuđman nije branio Hrvatsku od velikosrpske agresije nego se dogovarao s vrhom JNA i Slobodanom Miloševićem. Večer prije ubojstva jena Hrvatskoj televiziji čitana Tuđmanova poslanica putem MUP-a u kojojoj se zahtijevalo predaju i razoružanje HOS-a, i zabranu HSP-a i srpske pobunjeničke terorističke stranke SDS. Franjo Tuđman bio je izdajnik 1941. i 1991. godine. Jednom izdajnik,uvijek izdajnik! To je ono što Hrvati moraju shvatit, a ne se pravit Englezi, i rezat granu na kojoj sjede! PS: Ante Paradžik je bio anti-komunist i demokrat, predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća (Dražen Budiša je u to vrijeme bio samo predsjednik Saveza studenata Zagreba), i bivši politički zatvorenik savjesti, državni neprijatelj u Titovoj SFRJ, dok Franjo Tuđman nikad niej bio državni neprijatelj Titove Jugoslavije. Pametnom dosta, glupanima nikad dosta!