GRAD VUKOVAR DODIJELIO MEDALJU VUKOVARSKOJ SATNIJI HOS-a A ZAPOVJEDNIK DEDAKOVIĆ PROGLAŠEN POČASNIM GRAĐANINOM

 

Počasnim građaninom grada Vukovara proglašen je Mile Dedaković koja mu je dodjeljena za zasluge u obrani Vukovara u Domovinskome ratu u vrijeme obnašanja dužnosti zapovjednika obrane.

 

Nagrade za životno djelo dobili su posthumno Marko Babić za doprinos u Domovinskome ratu te umirovljenik Ivan Gotal za doprinos razvoju nogometa u Vukovaru.

 

Dobitnici medalja su vukovarska satnija HOS-a, posthumno Darko Pajičić i Robert Zadro, gvardijana fra Ivica Jagodić te za pordučje gospodarstva Pavao Vujnovac i Siniša Kukić.

 

Dodijeljene su i tri plakete - Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, Športsko-nogometnome klubu "Dunav" iz Sotina te fotografu Vanji Vidakoviću.

 

 

U ime svih dobitnika zahvalio se Mile Dedaković rekavši kako je velika čast dobiti priznanje Grada Vukovara u kome ima puno ljudi koji su zaslužili ta priznanja. Poručio je Vukovarcima da je najvažnije iz sebe izbaciti mržnju jer ona je najjača emocija koja uništava čovjeka.


VUKOVAR HOS-U SKINUO KAPU Medalja za junaštvo u ratu!

Medaljom kojom će Grad Vukovar odlikovati vukovarsku postrojbu HOS-a s te će se časne postrojbe skinuti i zadnji obris stigme "ustaške paravojske", jedne od rijetkih koja se ne tereti za ratni zločin.

Jesu li na pomolu neka nova vremena u kojima će se jasno znati tko je i u kolikoj mjeri doprinio obrani suvereniteta i samostalnosti hrvatske države? Mnogi su to činili, svatko na svoj način…

Pojedini su to činili diplomacijom, neki su pomagali financijski, a hrvatski branitelji su domovinu obranili fizički, žrtvujući pritom svoje živote.

Jedni od njih su pripadnici postrojbe HOS-a koji bitku za svoj identitet biju od rata pa do danas. Medaljom kojom će Grad Vukovar odlikovati vukovarsku postrojbu HOS-a s te će se časne postrojbe skinuti i zadnji obris stigme “ustaške paravojske”, jedne od rijetkih koja se ne tereti za ratni zločin.

Pripadnicima HOS-a predodređene su bitke u ratu, ali i u miru. Unatoč čudima koja su činili u ratu i bezrezervnom žrtvovanju, pri čemu su ginuli kao pokošeni, ovi su vojnici i u poraću prošli, a prolaze ju još uvijek, golgotu dokazivanja. Samo u Vukovaru, u koji su stigli 27. rujna 1991., život je izgubilo gotovo polovica postrojbe. Jesu li konačno dočekali da im se “skine kapa”?

Kroz kukuruz u opkoljeni grad

Vukovarski vodiči su dočekali 39 pripadnika HOS-a i u potpuno blokiran grad doveli ih jedinim mogućim putem – kukuruznim. Do kraja mjeseca u Vukovaru ih je bilo 58. Zadatak HOS-ovaca bila je obrana Sajmišta – najtežeg gradskog bojišta na kojem su do zauzeća grada vodile ne samo ulične borbe, nego borbe prsa u prsa, za svaku kuću.

U spomen i sjećanje na junake koji su se iz cijele Hrvatske slili u ovu postrojbu, popričali smo s njenim zapovjednikom Zvonimirom Ćurkovićem.

“Kada je nas 58 HOS-ovaca stiglo u Vukovar, Dedaković nas je odmah poslao na ‘vrata Vukovara’ – Sajmište. Kao u pijesku, povukli smo crtu i odlučili da preko nje neće prekoračiti srpska vojska. Međutim, ne znam može li shvatiti onaj koji to nije doživio, tamo su se vodile doslovce ulične borbe… Tukli smo se za svaku kuću, svaki pedalj hrvatskog tla… Zato nije ni čudo da smo završili s gotovo 50 posto gubitaka… 25 poginulih i samo dvojicom koji nisu ranjeni” – ističe Ćurković, koji je i sam tri puta ranjen – jednom iz škorpiona, dva puta dum-dum mecima.

“Da, to svjedoči o bliskim borbama. Svi moji dečki ranjeni su od metaka ili od ručne bombe. Ali njihovi vojnici su spavali s druge strane ulice, tako da… Broj poginulih samo čudom nije veći, mogli smo svi izginuti. Trebali smo svaku pomoć, naravno, ali nama nitko nije htio doći. Tako da, kada je pukla linija koju je držao HOS, pao je i Vukovar” – prisjeća se ratnih dana Zvone, kako zapovjednika zovu njegovi suborci.

Zvone Ćurković, izuzetno ugodan i elokventan sugovornik, slaže se da se HOS nepošteno lijepi etiketa “ustaše”.

‘Nikad nismo povrijedili ratnu etiku’

“Da, postrojba HOS-a bila je izrazito borbena i srčana. Pa tjednima smo držali tu neobranjivu liniju. Ali – po ne znam koji put naglašavam – bili smo moralno čisti. Ja sam pazio na ratni kodeks i u najtežim trenucima. Jer, da nisam, možda je moglo biti i drukčije. Vojnici HOS-a su, zbog izrazito teškog terena, bili pod velikim pritiskom. Ne zaboravite, svaki pedalj Vukovara mirisao je na smrt i znalo se dogoditi da i u našim redovima dođe do ‘pucanja’. Jedan moj vojnik je u rastrojstvu, a toga se sjećam i danas, rekao: ‘Sada ću zaklati barem srpsku kokoš’. Primio sam ga za ramena, protresao i podsjetio zašto smo tu. Rastrojstvo je normalna stvar u ratu, ali mi smo to imali pod kontrolom bolje od mnogih. Što se tiče usporedbi s ustašama, smatram da je ustaštvo očajnički čin naših predaka željnih pravde i slobode koji su prekoračili nužnu obranu. Moja postrojba nikada nije povrijedila ratnu etiku” – tvrdi Zvone, koji je i danas moralna i duhovna vertikala branitelja HOS-a i koji kaže kako nikada “nije brijao” na fašizam.

“Čisti smo domoljubi i puno bolje kotiramo na duhovnom planu. Fašizam, komunizam… To je tlaka za naš narod kojim se namjerno kvari životna mjera”, smireno zaključuje zapovjednik Ćurković.

Humorom protiv smrti

Svaki onaj koji je HOS-ovu postrojbu proglasio fašističkom i ustaškom, koji je dizao hajku na dizanje spomenika njihovim poginulim junacima i koji ove vojnike ne priznaje treba samo jednom otići na stranicu njihove udruge i pročitati barem ulomak proživljenog užasa na Sajmištu. Kako u ratu, tako i u miru, vojnici ove postrojbe koju čini šaroliko društvo stranaca, maloljetnika, žena te pripadnika raznih vjeroispovijesti vrlo su povezani. Osim lude hrabrosti, odlika HOS-ovaca za koju tvrde da im je u ratu “hladila glavu” je – humor. O tome doznajemo iz pera Tomislava Šulja: “Najviše nas je održala dobra zezancija. Svašta je bilo. Oblačili smo se u ženske, pa smo takvi išli po onim ruševinama. Pa smo našli zemljopisnu kartu i zamišljali da putujemo Nilom u Afriku. Ili trebaš pretrčati cestu, ovi pucaju po nama, a ti prijatelja cimneš iza ugla kao da ćeš ga gurnuti naprijed, i tako stalno. ‘Ma, čim se netko pridružio vojno ili dragovoljno i počeo ‘bacati depru’, odmah smo ga ‘torpedirali’ van’,” riječi su Igora Širokog.

Na humorističan način HOS-ovci prepričavaju i teške trenutke psihičkih rastrojstava koja su se zbog višemjesečne borbe prsa u prsa, gladi i umora, događala na obje strane. Jednu anegdotu o rastojenom sinu pukovnika niških specijalaca prepričao je i Ćurković, zapovjednik: „Draganče je mrtav pijan zalutao pred cijev i doveli su ga kod nas u Stožer. Toliko je bio pijan da je mislio da je sa svojima, pa je pričao koliko granata dnevno šalje na ustaše. Bili smo unutra Branko Borković, Anđelić i ja i, čovječe, umirali smo od smijeha! Ujutro je došao k sebi i shvatio gdje se nalazi, pa smo ga malo izveli van da vidi kako Sajmište izgleda nakon njegovih granata. Poslije smo mu dali telefon da nazove svog oca u Niš. Kako je završio? Pa, kad je sve padalo, jednostavno smo ga pustili van i, što je najsmješnije, završio je u koloni izbjeglica. To je onaj mali, žuti, ‘kuruzni’, što prolazi kad snimaju kamere”, otkrio je Ćurković nevjerojatnu i na trenutke smiješnu stranu rata, koje je njegova postrojba bila svjesna u svakom trenutku.

Kommentar schreiben

Kommentare: 0