Lyliane Fournier: Zar bi se ja trebala stidjeti što je Jean Mi bio u HOS-u?

Lyliane Fournier i Branko Ištvančić
Lyliane Fournier i Branko Ištvančić

I ta žena tražeći svog sina hodajući teškim korakom kroz Hrvatsku pronalazi na tisuće onih kojima ne treba ništa objašnjavati i koji sve u jednom pogledu znaju. I to joj na jedan način daje utjehu i snažno govori da nije bilo uzalud i da itekako ima na šta biti ponosna. Svi pokušaji da se tragedija njenog sina zaboravi su uzaludni jer se istina probila do ljudi, svi koji su jednom vidjeli isječak na youtube-u iz poznate snimke ulaska četnika u vukovarsku bolnicu, sve im je bilo jasno. Na toj snimci nasmješeni Francuz prvi put sreće svoje krvnike izbliza i govori kako ostaje uz svoje suborce „i u dobru i u zlu“. Na žalost, bilo je u zlu. Gledajući tu snimku i upravo tu sliku Lylian je rekla: „Izgubio je dječački pogled, postao je odrasli čovjek – POČEO JE PISATI VELIKIM SLOVIMA!“

Hvala Lyliane, hvala Jean Mi! Hvala HOS-ovci!

Premijera filma “Sve je bio dobar san” o slavnom vukovarskom ratniku Jean Michelu Nicolieru održala se u prepunom kinu „Europa“. Trenutku prije početka projekcije, mladi djelatnik kina je došao izvjestiti kolegicu riječima: „morat ćemo pustiti sve jer ne mogu zadržavati ljude“, a na moje pitanje koliko ima ljudi odgovorio mi je da ih je sigurno preko 600. Uz mnoge slavne uzvanike, „The ministra“ i „Ministricu nade“ bilo je tu i „skoro ministara“, „neuspjelih ministara“, puno lica koja su poznata. Sjedeća mjesta u loži su bila popunjena, ali začudo (i sramotno) na njima nije bilo mjesta za HOS-ovce, Jean Michellove ratne suborce koji su ostali stajati pored, uz župana, ministre i razne druge uzvanike koji su sjedili. I slažem se da se možda ministri nisu trebali podići i pustiti njih da sjednu u ložu, ali župan i ostali uzvanici itekako su trebali. Ali to govori o njima dovoljno HOS-ovci su ponosno stajali.

O Jean Michellu je sad već dovoljno napisano, ovaj film na snažan i vrlo emotivan način još popunjava praznine za one koji ne znaju puno o tome, teško je pisati o njemu bez da se kako se to moderno kaže “spojla”, a što znači da se prepričava film i time kvari doživljaj onima koji ga nisu gledali. Zato ću ovaj tekst formirati na način da ne pričam puno o Jean Michellu i o onome što mu se dogodilo, o njegovoj nesebičnoj hrabrosti i velikom činu kojim je mnogim Hrvatima pokazao kako se voli Domovina, nego ću pisati o jednoj velikoj ženi, koju je ta ista Domovina na neki način „usvojila“ i koja je postala ogledalo u kojem se ogledaju dvoličnost njene prave domovine Francuske, ali kako je sinoć pokazala svima nama i dvoličnost njene druge domovine Hrvatske. Pisat ću o ženi koja je tog Francuza iz Vukovara zvala Jean Mi!
Lyliane Fournier, majka vukovarskog Francuza Jean Michele Nicoliera je izuzetna žena, žena koja svojim teškim korakom u kojem se osjeća bol korača kroz ovu našu zemlju i svojim suznim očima promatra, a drhtavim prstima dodiruje stvari. I gledatelji filma će primjetiti možda kako sve što je ispred nje ona dodiruje, kako jagodicama prstiju pokušava opipati i doživjeti stvari oko sebe, kako propitkuje svaki predmet kao nešto vrijedno, nešto za što je njen sin dao život. Njene riječi su teške, ali vrlo precizne, njene suze su tužne, ali vrlo ponosne i onaj trenutak kad ona kroz suze poručuje sinu kako se ponosi njime je pun odlučnosti, spoznaje, neke čudnovate mirnoće, nekog čudnovatog ponosa, nekog smisla koji ipak na kraju postoji. Mada smrt njenog sina nema smisla i kao što njen drugi sin Paul kaže: „nemoguće je oprostiti ljudima koji su napravili takvo zvjerstvo, izvukli ranjenog Jean Michella, tukli ga i mučili i na kraju pucali u njega i u stotine drugih – kako to oprostiti kad to ne možeš shvatiti?“
Ali Lyliane ipak nešto shvaća, njoj se u očima vidi da shvaća koliko je čin njenog sina bio velik i kako „divlja trava“ ne umire, kako će zauvijek ostati živjeti nad travnjacima vukovarskih ledina. O njenom sinu se nije pričalo i kad smo medijski pokušavali tu priču oživjeti bilo je teško probiti se u javnost. Ta priča je mrlja na obrazu ne jedne zemlje, nego dvije, mrlja na obrazu i Francuske i Hrvatske, ali i mrlja na obrazu cijele EU jer su nas, kako kaže Lyliane “ostavili da crknemo ko životinje”. Stoga je pritisak da se tu priču zaboravi bio puno jači i puno neugodniji za protagoniste zaborava, nego neki drugi događaji. Tek 2011.g. je Jean Michele dobio status hrvatskog branitelja, a nikad ga ne bi dobio da se ta žena nakon što je izgubila sina nije uputila u potragu za njegovim tijelom, ali izgleda i za dušom. Uputila se i tražila ga je uz rijeke koje su za nju sve Dunav, jer je čula da su ga bacili u Dunav, pa je tako uz Kupu šetajući pokušavala nazrijeti u vodama rijeke neki znak, neki komadić istine. I nije ga našla u vodama hladne Kupe, ali našla je komadiće istine, ne toliko o onome što traži, više o onome što je tražio njen Jean Mi.
Našla je ljude kojima ne treba puno objašnjavati šta je Jean Michelle napravio, koji je zaustave na ulici i iako ne znaju ni riječi francuskog niti ona priča puno hrvatskog, sve im je u jednom pogledu jasno i razumiju se. Poznaju se iako se nikad nisu vidjeli.
I ta žena tražeći svog sina hodajući teškim korakom kroz Hrvatsku pronalazi na tisuće onih kojima ne treba ništa objašnjavati i koji sve u jednom pogledu znaju. I to joj na jedan način daje utjehu i snažno govori da nije bilo uzalud i da itekako ima na šta biti ponosna. Svi pokušaji da se tragedija njenog sina zaboravi su uzaludni jer se istina probila do ljudi, svi koji su jednom vidjeli isječak na youtube-u iz poznate snimke ulaska četnika u vukovarsku bolnicu, sve im je bilo jasno. Na toj snimci nasmješeni Francuz prvi put sreće svoje krvnike izbliza i govori kako ostaje uz svoje suborce „i u dobru i u zlu“. Na žalost, bilo je u zlu. Gledajući tu snimku i upravo tu sliku Lylian je rekla: „Izgubio je dječački pogled, postao je odrasli čovjek – POČEO JE PISATI VELIKIM SLOVIMA!“ I napisao je svoje poglavlje velikim slovima, a to njegovo poglavlje ispisuje i njegova majka koja opipavajući sve svojim drhtavim prstima kao da pokušava upiti sve ono što je Jean Michella tako magnetski privuklo ovdje, na mjesto za koje je položio svoj život. Njena ispružena ruka koja dodiruje kao da govori da joj nije dosta čuti, vidjeti i omirisati, nego želi svim čulima osjetiti sve oko sebe, sve ono čega je dio sad njen sin. Kao da joj nije dosta, kao da će tim dodirom srušene kuće ili lica suborca pronaći još jedan komadić, još jedan fragment istine u rasutoj slagalici njenog života.

Kaže da čita hrvatsku povijest i da o njoj više zna nego o francuskoj povijesti. Kaže da jako dobro zna tko su bili ustaše i da jako dobro zna da se pripadnike HOS-a danas naziva nasljednicima ustaša. Kaže kako jako dobro zna da Damir Markuš – Kutina nema veze sa ustašama, ali da je on HOS-ovac koji se borio s njenim sinom i da je njen sin poginuo kao HOS-ovac. I opet se kao ogledalo postavila pred lice ove države i upitala sve one koji tvrde da su HOS-ovci nešto negativno: „zar bi se ja trebala stidjeti što je Jean Mi bio u HOS-u?“

Sinoć je jedan od pokretača inicijative za snimanje filma i polujavno prozvan da je iz filma izrezan HOS. Ne možemo utvrditi šta se stvarno dogodilo i da li je negdje tijekom snimanja filma spomenut HOS, Ivanković tvrdi da ništa nije izrezano (poznavajući situaciju, nekako ne vjerujem). No u svakom slučaju začuđuje što HOS nigdje nije spomenut ni jednom rječju u filmu iako je Jean Michele bio pripadnik HOS-a i položio život za Hrvatsku kao HOS-ovac. Ako su ga izrezivali i izbjegavali spomenuti onda je to sramota onih koji su radili film. Srećom imamo Lyliane da i njih i nas sve druge stavi pred ogledalo i da nas suoči s našim istinama koje se tako bolno pokušavaju iskriviti.
Nadamo se da će ova hrabra i velika žena pronaći svog sina i sahraniti ga dostojanstveno. To joj je jedina želja u životu. Nadajmo se da će njen sin Paul pronaći oprost, ne zbog drugih, nego zbog sebe. Nekad smo se morali nadati da će se o Jean Michellu pričati i da će postati značajna tema, zbog Lyliane i svih drugim majki koje još uvijek traže svoje sinove. Ali jedno se ne moramo nadati, ne moramo se nadati da će istina ipak pobjediti jer unatoč tome što je zatrpavaju i pokušavaju izokrenuti i sakriti istina se uvijek probije. Pripadnici HOS-a nikad narodu neće biti nešto negativno, ma koliko se trudili to tako prikazati. Nasmješenog Francuza iz Vukovarske bolnice nitko neće zvati ustašom čim pogleda jednom tu snimku, Markuša – Kutinu nakon jednog susreta neće nitko smatrati ustašom, Lyliane Fournier nitko neće nazvati majkom ustaše nakon samo jednog pogleda.
Je li nam ona došla objasniti upravo te istine? Da je pronašla sina možda bi njena bitka za istinu bila zatvorena u njen intimni svijet. Ovako tražeći sina ta žena prosipa tu istinu svuda oko nas i ne da nam da krivo vidimo stvari, ne da nam da zaboravimo, ne da nam da nas uvjere kako smo nešto krivo shvatili. Stajući pred nas i gledajući nas ravno u oči ta žena nas stavlja pred ogledalo koje nam odmah nepogrešivo prenese sve one komadiće koje je pronašla pipajući dok traži svoje dijete. Pronašla je puno više nego je tražila, a i ovim tekstom možemo samo apelirati na one koji znaju istinu da joj odaju i onu najveću tajnu koja nju zanima – gdje su joj skrili Jean Mi-a, ona bi samo opipala jednom njegovo počivalište. Imam osjećaj da bi joj teret tada bio upola lakši.

Hvala Lyliane, hvala Jean Mi! Hvala HOS-ovci!