Umro bivši HOS-ovac koji se zapalio ispred veleposlanstva

1991. godine trebao je ići u JNA u Našice, ali se umjesto toga priključio snagama HOS-a u Ljubuškom. Nakon toga je, pričao je, upućen u vojarnu Divulje kod Splita gdje je obučavan pod zapovjedništvom bojnika Zvonka Lukića Legije, kome je zapovijedao general Ante Gotovina. Sudjelovao je u borbama na hrvatskom ratištu pa poslije u Bosni da bi na kraju zavrsio u logoru armije bih

 

Sakib Balić (43), koji se prošlog tjedna zapalio ispred hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu, preminuo je u srijedu u Kliničkom centru Univerziteta Sarajevo, potvrdila je medijima Biljana Jandrić, glasnogovornica KCUS-a.

"On je preminuo u srijedu u 16.35 sati nakon što se njegovo stanje u utorak u poslijepodnevnim satima pogoršalo kada su mu zatajila pluća i bubrezi. Liječnici su ga pokušali reanimirati, ali bezuspješno. Njegove ozljede su bile izuzetno teške i njegovo opće zdravstveno stanje je bilo jako loše", rekla je Biljana Jandrić.

 


Podsjetimo, 43-godišnji Konjičanin Sakib Balić, prošlog četvrtka oko 13.50 sati polio se benzinom i zapalio zbog ukidanja invalidnine kao pripadniku HOS-a.

veleposlanstvo Hrvatske u Sarajevu

Sakibu Baliću iz Konjica, koji je u proteklom ratu bio pripadnik HOS-a. Neslužbeno, Balić je u hrvatsko veleposlanstvo došao tražeći neka svoja prava, a prethodno im je pisao pisma

No, kako u veleposlanstvu zahtjeve građana primaju od devet do 11 sati, rečeno mu je da dođe sutra, nakon čega je on počeo vikati te je izvadio bocu, polio se benzinom i zapalio.

42 godišnji Sakib Balić, bivši pripadnik HOS-a, koji se zapalio jučer u ulici ispred zgrada hrvatskog veleposlanstva i Federalnog Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) u Sarajevu, nalazi se u teškom zdravstvenom stanju, s opeklinama koje su prekrile 36 posto kože njegovog tijela, naveli su u petak bolnički izvori.

Ovaj slučaj samospaljivanja dogodio se u ulici Mehmeda Spahe, u samom središtu glavnoga grada Bosne i Hercegovine. U neposrednoj blizini, nalazi se i zgrada Centrale Stranke demokratske akcije (SDA).

Na zaprepaštenje očevidaca, 42-godišnjak se polio benzinom i zapalio, a nakon što je vatra ugašena od strane policajaca iz osiguranja zgrade FMUP-a, muškarac je vozilom Hitne pomoći prevezen u bolnicu Koševo, gdje mu je pružena medicinska pomoć.

- Danas oko 13.50 sati obaviješten je MUP Kantona Sarajevo (KS), odnosno Operativno-komunikacijski centar ovog ministarstva, od policijskih službenika Federalnog minitarstva unutrašnjih poslova, da se u ulici Mehmeda Spahe do broja 18 nepoznati muškarac samozapalio, kazao je jučer Feni šef Odsjeka za odnose s javnošću MUP-a KS Irfan Nefić.

Nefić je naveo da je brzom intervencijom sužbenika policije vatra gašena. Vrlo brzo na lice mjesta je došla ekipa Zavoda za hitnu medicinsku pomoć KS, koja je ozlijeđenom ukazala pomoć.

Muškarac je zatim prevezen na Kliniku hitne medicine Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, gdje mu je pružena dodatna medicinska pomoć i konstatirane teške tjelesne ozljede, te je zadržan na liječenju.

O događaju je obaviješten dežurni tužitelj županijskog tužiteljstva, koji je naložio da se lice mjesta fotografira i da službenici policije načine službenu zabilješku, što je i učinjeno.

Kako su potvrdili izvori u bolnici, odnosno Biljana Jandrić, portparol Kliničkog centra u Sarajevu (KCUS) pacijent je dovezen u 14:10 sati te je upućen na Kliniku za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju KCUS-a. U bolnicu je doveden s teškim ozljedama nogu i nad njim je obavljen operativni zahvat.

Muškarac koji se odlučio na ovaj očajnički čin inače živi u Konjicu, u teškom socijalnom stanju, a kako se doznaje sa sobom nije nosio identifikacijska dokumenta. Nisu zasad poznati niti motivi koji su muškarca naveli na ovaj čin, poznato je tek da je u ratu bio pripadnik HOS-a. Prema nekim navodima želio je stupiti u kontakt s osobljem Veleposlanstva, kao i u nekim ranijim prlikama. Nvodno je svojeveremeno pokušao upasti i kod kardinala Puljića.

Write a comment

Comments: 1

  • #1

    split (Friday, 13 January 2012 10:10)

    nek mu je laka zemlja

  • loading

SJEĆANJE NA HRVATSKOG VITEZA IVAN BRDARA

IVAN BRDAR IVAN BRDAR

DANAS SE NAVRŠAVA 20.GODINA OD KADA JE ZA HRVATSKI NAROD,HRVATSKU DRŽAVU I GRAD VUKOVAR SVOJ ŽIVOT DAO HRVATSKI VITEZ IVAN BRDAR

SVOJIM NESEBIČNIM DOPRINOSOM U OBRANI HRVATSKOG NARODA BIO JE UZOR SVIM PRIPADNICIMA BOJNE HOS-a U LIVNU KOJA JE ČASNO NOSILA IME

„1. Bojna Ivan vitez Brdar“

  NEKA TI JE LAKA HRVATSKA ZEMLJA I POČIVAO U MIRU BOŽJEM

 

 

Udruga veterana HOS-a

 

ZABORAVLJENI HRVATSKI BRANITELJ VITEZ JOHN ‘OLLY’ SCARROTT

John ‘Olly’ Scarrott jedan je od zaboravljenih hrvatskih branitelja. Nakon nedavno mu dijagnosticirane motoričko neuronske bolesti, njegova priča i doprinos obrani Hrvatske napokon može biti ispričana. Visoki Englez širokih ramena, poznat među svojim suborcima kao 'Olly', bio je profesionalni vojnik s iznimnim borbenim iskustvom. Pridružio se Kraljevskoj mornarici kao 16-godišnjak, bio treniran za padobrance, služio u jedinicama 40., 41. i 42. komandosa te sudjelovalo u akcijama za vrijeme ratova na Borneu i Malaji. Naposljetku je radio kao ronilac na velikim dubinama te kasnije kao vojni savjetnik za naftne i plinske tankere u vrijeme Iransko-iračkog rata. Kada je započela srpska agresija protiv Hrvatske i kada je svijet pred time zatvarao oči, 'Olly' Scarrott je osjećao moralnu dužnost da priskoči u pomoć. Iako je imao ženu, obitelj i uspješnu karijeru, odabrao je riskirati svoj život i braniti hrvatski narod. Stigavši u listopadu 1991. za vrijeme ključne obrane protiv ofenzive pobunjenih Srba i generala JNA, 'Olly' se javio u stožer Hrvatskih obrambenih snaga smještenima u Starčevićevom domu i priključio se jedinici sačinjenoj od drugih stranih dragovoljaca. Tada je bio smješten u Plesmu, na jugozapadnoj bojišnici Novske sa satnijom „Ante Paradžik“ pod zapovjedništvom Milana Špoljarevića (ubijen u akciji 1995.) te je sudjelovao u nizu operacija protiv srpskih snaga kod Jasenovca. Ali Alouche i ja smo prvi put susreli 'Ollya' 12. studenog 1991. u Starčevićom domu, nekoliko dana nakon operacija u Rajčićima s Gotovinom i Brigadom Tigrova. Hrvatske prve crte bojišnice kod Drenovog Boka su pretrpjele gubitke sa 4 poginulih i 23 ranjenih te su trebale pojačanja i moralnu podršku. 'Olly' je uzeo Alija i mene pod svoje okrilje i sljedeći dan smo nastavili prema Plesmu. Dnevne operacije su započele te mračne večeri s minobacačkim napadima na Jasenovac. Nekolicina pripadnika tima, uključujući Thomasa Crowleya (ubijen u akciji 1995.) su bili postavljeni na promatračke pozicije, a 'Olly' i ja smo bili odvezeni na otvoreno polje smješteno 100 metara iza hrvatskih utvrda. Srbi su bili spazili naš dolazak i otvorili na nas mitraljeznu vatru, osvjetljujući nebo s tracer streljivom (obilježivačima). Hrvatski bunkeri su uzvratili vatru i nastavio se duel mitraljeza. Mi smo se spustili van i istovarili opremu, a s intenziviranjem nadolazeće paljbe koja je bušila zrak iznad nas, vozač je brzo otišao. Neko vrijeme smo nepomično ležali gledajući u noćne zvijezde i obilježivače, razmišljajući o ozbiljnosti naših poteškoća i o ne baš vjerojatnom povratku vozača. Tada je 'Olly' spomenuo Vukovar, mirno ustao i ignorirajući nadolazeću vatru, montirao minobacač, rekao mi da nastavim s naredbama kontrole paljbe putem svojeg Motorola radija, te minobacačem bombardirao Jasenovac. Nakon nekog vremena čuli smo kako nam prilazi vozilo i gledali kako se HOS-ov vozač vraća kroz polje nasuprot neprijateljskoj vatri te nas spašava. 'Ollyeva' i vozačeva hrabrost kojoj sam svjedočio te večeri je nešto čega ću se vječno sjećati do kraja svog života. 18.studenog 1991., na dan kada je Vukovar pao u ruke srpskih snaga, izvršili smo izviđanje blizu srpskih linija pored vodene crpke blizu ceste Drenov-Bok – Jasenovac. Nakon ulaska u minsko polje, upali smo u zasjedu dijelova 11. Partizanske brigade. Alouche je bio teško ranjen snajperskom vatrom i eksplozijom mine, dok je Špoljarević bio ranjen snajperom ubrzo nakon toga. Došlo je do borbe te nas je na koncu spasio dolazak HOS-ovih pojačanja. Dok sam ja evakuirao ranjenog Alija do poljske bolnice u Kutini, 'Olly' i Tom Crowley su formirali zaštitnicu. Nekoliko dana kasnije je Dobroslav Paraga bio uhićen u Zagrebu. Naš tim, uključujući 'Ollya', se vratio u Starčevićev dom i pomogao utvrditi i obraniti stožer nakon napada, prije povratka na prve crte bojišnice. Nakon potpisivanja Sarajevskog primirja, zaustavljanja srpske agresije i nakon što je hrvatska nezavisnost bila zapečaćena, jedinica je bila raspuštena. Rukovali smo se i pozdravili ispred Starčevićevog doma te sam gledao 'Ollya' kako odlazi na svoj vlak na Glavnom kolodvoru. Ostali smo u kontaktu i on je bio uz mene svih ovih godina,bez obzira na naše političke i ideološke razlike. John 'Olly' Scarrott je čovjek kojeg s ponosom mogu zvati svojim prijateljem i drugom, i čije ime i djela zaslužuju priznanje.

Antaine (Cascarino) Mac Coscair

Ispravljena nepravda

Francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier napokon upisan u Registar hrvatskih branitelja

Jean-Michel Nicolier, Francuz koji je došao braniti Vukovar, a nakon pada grada, iz Vukovarske bolnice s drugim ranjenicima i medicinskim osobljem odveden na Ovčaru i ubijen, napokon je upisan u Registar hrvatskih branitelja. Iz MORH-a su nam javili kako je ispravljena nepravda prema ovom mladom čovjeku koji je, doznavši iz medija što se kod nas događa, došao braniti Vukovar.

Upisan je u Registar branitelja, jer je još 1992. godine ratni zapovjednik Vukovara Branko Borković u MORH donio popis vukovarskih branitelja i među njima je bio i Jean-Michel. Nečijim propustom, već tada se nije našao u Registru gdje mu je i mjesto. Prikupljajući materijal za roman književnice Nevenke Nekić o mladom Francuzu, koji je bio jedan od 481 stranih dragovoljaca iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku, u vukovarskom Uredu za obranu nedavno sam doznao, kako Jean-Michel nije u Registru i nema pripadnost hrvatskog branitelja. Stoga smo od MORH-a zatražili da ispravi nepravdu i dodijeli mu pripadnost hrvatskog branitelja. Jean-Michel je kao dragovoljac HOS-a ratovao na vukovarskom Sajmištu, gdje je bila najteža bojišnica koja nije bila točno određena i često se pomicala, a borbe su bile uglavnom "prsa o prsa". Ranjen je početkom studenog i od tada pa do pada grada, bio je u Vukovarskoj bolnici odakle je odveden u hangar na Ovčari. Ni do danas se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostaci, budući  da su tijela iz masovne grobnice preko puta hangara na Ovčari, odvezena na, za sada, nepoznato mjesto.


U kontaktu smo s obitelji Jeana-Michela i oni će doći u Hrvatsku 16. studenog. Toga dana bit će primljeni u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Planiramo posjet Ovčari, Vukovarskoj bolnici i sudjelovanje u koloni sjećanja vukovarskim ulicama. Dogovorili smo odlazak na Zavod za sudsku medicinu  gdje će obitelj dati krv, kako bi DNK analizom mogli obaviti identifikaciju, kada se pronađu posmrtni ostaci. Naša će im Udruga biti domaćin i pokrit će sve troškove uz sponzorstva Županije i prijatelja.

 

Savjetnik predsjednika Ive Josipovića, Predrag Matić Fred  odgovorio nam je na naš zahtjev da se Jeanu-Michelu dodijeli posthumno odličje, kako će Predsjednik, najvjerojatnije, 17. studenog primiti u svom uredu njegovu obitelj i uručiti im odličje.

 

Istoga dana Vukovarsko – srijemski župan Božo Galić na prijedlog naše Udruge uručit će u Vukovaru posthumno Počast županije obitelji poginulog vukovarskog branitelja Jeana- Michela Nicoliera.

 

                                                                  Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik

                                                                       Antun Ivanković, presjednik

                                                                       Nevenka Nekić, književnica

General Slobodan Praljak Haaškom sudu priznao. Koristili smo Prkačina za razbijanje HOS-a

Odgovarajući na provocirajuća pitanja haaškog tužitelja Douglasa Stringera, general Praljak je kazao da je na njegovu inicijativu, te u suglasnosti s tadašnjim predsjednikom HR-a HB-a Matom Bobanom, tadašnji general HOS-a Ante Prkačin iskorišten u razbijanju postrojbi HOS-a u Hercegovini. To je ujedno prvi put da netko javno govori o ulozi generala HOS-a, kao i o razlozima zašto su te postrojbe trebale biti ugašene. Pitanja tužitelja Stringera zadirala su i u ubojstvo generala HOS-a i njegove pratnje, te su morali intervenirati Praljkovi odvjetnici Nika Pinter i Božidar Kovačić. “Smatra li tužitelj, s obzirom na temu pitanja, da je general Praljak odgovoran za ubojstvo Blaža Kraljevića, jer bi to značilo proširivanje optužnice, ili se radi o spekulacijama”, pitala je tužitelja i Sudsko vijeće Praljkova odvjetnica Pinter. Stringer je odgovorio kako ga ne zanima tko je ubio generala HOS-a Blaža Kraljevića, nego da želi dokazati povezanost, odnosno umiješanost hrvatskog vodstva u razbijanje HOS-a, tada regularne bh. vojske. Ekskluzivno donosimo dijelove unakrsnog ispitivanja.

Praljak: Kraljević je poginuo, a je li to bilo ubojstvo, pokazat će istraga

Praljak: Mi smo Prkačina koristili za razbijanje HOS-a i on je dolje napravio posao. On se nama trebao potpuno staviti na raspolaganje. HOS je riješen tek u Zagrebu.

Stringer: Što ste učinili kako biste razbili HOS u Hercegovini?

Praljak: Misli se na to da je HOS neregularna, partijska vojska. Ako bi neki vojnik nešto ukrao, otišao bi u HOS gdje je bio zaštićen i to se nije moglo tolerirati. To je nemoguću situaciju činilo još težom. Tada je Prkačin na moju naredbu otišao dolje da se situacija riješi.

Stringer: Zapovjednik HOS-a bio je Blaž Kraljević. Je li točno da je on ubijen šest tjedana prije nego što je vođen vaš razgovor u Predsjedničkim dvorima (misli se na razgovor Vijeća za nacionalnu sigurnost s Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom o Prkačinovom “angažmanu” u Hercegovini)?

Praljak: Riječ ubijen treba zaključiti nakon što se završi istraga koja se o tome vodi. On je poginuo i ne znam je li ubijen, a pravo će reći svoje. Ja ne znam.

Stringer: Pa, generale, postavili su mu zasjedu?

Praljak: Ne volim ulaziti u naklapanja prije istrage.

Stringer: Što ste od Prkačina tražili da učini na razbijanju HOS-a na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost?

Praljak: Od njega se tražilo da pomogne razjasniti situaciju ako se potvrde moji i Bobanovi stavovi.

Stringer: Je li ubojstvo B. Kraljevića bilo u interesu HDZ-a?

Praljak: Ne slažem se da je to bilo ubojstvo dok se ne završi s istragom. Ubojstvo nikome ne koristi.

Stringer: Pogibija je, ipak, bila u nekom interesu HDZ-a?

Praljak: Kraljević je imao čudne repove iza sebe. Bio je emigrant iz Australije. Imao sam ponekad s njim oštre razgovore, a da svaki oštar razgovor završava ubojstvom, nije točno. Paradirao je u uniformi i skupljao sjajne momke, ali i ološ kojem niste mogli ništa.

Stringer: Nakon što je Kraljević umro, mnogi iz HOS-a su prešli u HVO koji je tako bio jači?

Praljak: I prije su pristupili HVO-u. Posebno moram navesti Stanka Primorca Čanu koji je briljantan momak i jedan od onih koji su se željeli boriti za istinu i pravdu. A Izetbegoviću je bilo stalo da ima takve momke u postrojbama.

Stringer: (Predočio isječak iz članka u “Borbi” od 8. rujna 1992.) “Jedinice HOS-a priznavale su legitimnost vlasti u Sarajevu, a HVO-a ne. Dan prije nego će poginuti Blaž Kraljević je rekao da samo HVO treba okriviti za sukobe u Travniku. Dan prije nego je Kraljević izrešetan njegov zamjenik Ivica Primorac prešao je u HVO.”

Udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga

Položen vijenac i izabrano novo-staro rukovodstvo

U subotu su se u restoranu „Kruna“ okupili dragovoljci Hrvatskih obrambenih snaga iz velikog dijela Hrvatske kako bi položili vijenac palim braniteljima Domovinskog rata, ali i izabrali novo rukovodstvo. Članovi udruge HOS-a i njihovi gosti od restorana „Kruna“ dostojanstveno su krenuli pješice u koloni, noseći kroz grad i kroz sam centar vijenac kod spomenika Hrvatskim braniteljima.
Pred spomenikom, prilikom polaganja vijenca i svijeća, Stjepan Taradi – Utek na trubi je zasvirao „Tišinu“. Nakon polaganja vijenca i svijeća kolona se u tišini uputila prema „Zidu bola ili plača“ kako ju je nazvao dosadašnji predsjednik Krešimir Miščin.

Prisutnima pred zidom, poginulim Hrvatskim braniteljima, prigodnim riječima obratio se pater i za sve njih izmolio „Oče naš“. Nakon toga kolona se mirno uputila u restoran „Kruna“ gdje je započeo Sabor, odnosno protokol biranja novog rukovodstva. Nakon odsvirane i otpjevane hrvatske himne Sabor je blagoslovio pater i poželio svima mnogo uspjeha u radu. Dotadašnji predsjednik Krešimir Miščin obratio se prigodnim govorom i minutom šutnje odao počast poginulim braniteljima Domovinskog rata i zahvalio se na dosadašnjem radu kao predsjednik udruge.

Izabrano je novo rukovodstvo u tijela same udruge. U predsjedništvo su izabrani: Dražen Lukman, Željko Purić, Ivan Vidović, Pavo Jazvić, Damir Vinković, Vlado Šimunić i Šatvar Franjo. Za novog predsjednika udruge izabran je Dražen Lukman dok na dužnosti tajnika ostaje i dalje Pavo Jazvić. U Nadzorni odbor izabrani su: Damir Vinković, Franjo Šatvar, Branko Korunek, Damir Branović i Vlatko Lazić, a u Sud časti birani su: Vlado Šimunić, Franjo Škvorc, Marijan Novak, Renato Kocijan i Dragutin Branilović.

sto tako jednoglasno je prihvaćen Poslovnik o radu same udruge kao i dopuna Statuta. Prisutnim članovima HOS-a i svim uzvanicima i gostima biografskim crticama obratio se novo-izabrani predsjednik Dražen Lukman. Plan o radu udruge i financijskom poslovanju iznio je tajnik Pavo Jazvić. Riječ su dobili i sami uzvanici i među prvima za govornicom se našao general Ante Prkačin i u kratkim crtama iznio neke događaje iz rata, ali i iz medija gdje je veoma argumentirano govorio o samom Domovinskom ratu, ali i poslije rata. Za govornicom su se nizali mnogi gosti i uzvanici iz drugih krajeva Hrvatske.

Sabor je završio pozivom na prigodni domjenak.

Ovdje treba spomenuti kako Udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga Međimurske županije (HOS) brine o svim svojim članovima od statusa, pa do svih privatnih problema, ali isto tako i same organizacije oko ukopa, odnosno sprovoda njenih članova. Članovi udruge su imali nove uniforme na kojima je i novi znak.

Lijepim druženjem, razgovorom uz pratnju glazbenog sastava članovi, gosti i uzvanici su se družili i u razgovorima prisjećali ratnih dana i uspomena koje ih zajednički vežu iz Domovinskog rata.

ĐAPIĆ NEMA MORALNO PRAVO KORAČATI UZ HOS-ovce!

Pokazalo se je da je hrvatska politička javnost ipak dovoljno zrela da bi u događajima vezanim za mimohod hrvatskih branitelja u Rijeci na Dan državnosti prepoznalo pravu pozadinu, točnije želju nekih naših političkih "veličina" da koriste ovakove događaje isključivo za samopromociju, ili pak da vode svoje ideološke bitke po crno-bijelim obrascima, čak i preko leđa onih koji to najmanje zaslužuju, a to su branitelji iz Domovinskog rata. Očekivano i nepovoljno su ocijenjeni istupi Đapića i Kandarea, ali i predstavnika riječkih i županijskih vlasti Linića i Antića, koji su odbili nazočiti mimohodu, izgovarajući se crnom bojom odora na HOS-ovcima.

Ta je javnost, smatram sposobna i jasno razlučiti časne pripadnike postrojbi HOS-a od onih koji s njima uporno nastoje manipulirati, a to su Đapić i njegovo društvo.

Ne bih se stoga složio s tvrdnjom novinara Petera izrečene u tekstu "Riječki domovinski pat" ..."da je "Riječki slučaj" još jednom otvorio pitanje HOS-a i njegove uloge u Domovinskom ratu", što bi moglo implicirati zaključak da je javnost podjeljena oko stava o ulozi HOS-a u Domovinskom ratu, što naprosto ne može biti istina. Druga je stvar što HOS nikad nije do kraja priznat od strane aktualne vlasti i još ponekih političkih aktera, a koji su od početka rata nastojali servirati kliše o HOS-ovcima kao ekstremistima i fašistima.

Spomenuti je novinar s druge strane s pravom doveo u pitanje Đapićevo sudjelovanje na mimohodu, što je pak ovog isprovociralo da u posljednjem broju "Obzora" javnosti podastre svoj ratni put, garniran informacijama o pohvalama, činovima i odličjima dobivenima od Vrhovnika, ali i mnogim neistinama.

Kao osoba koja je od samih početaka sudjelovala u osnivanju i ustrojavanja HOS-a smatram se pozvanim, isključivo u obrani istine, da odgovorim na brojne Đapićeve dezinformacije i neistine izrečene u svojem reagiranju:

  1. Nejasno je kako je A. Đapić mogao biti organizator i zapovjednik postrojbe HOS-a u Osijeku od 03. svibnja 1991. godine kad se HOS počeo ustrojavati koncem lipnja, iza napada JNA na Sloveniju. To bi kao bivši načelnik stožera HOS-a morao znati, osim ako ne želi reći da je HOS utemeljio prije Parage i Paradžika.
  2. A. Đapić nije nikada bio zapovjednik postrojbe u Osijeku, a koliko mi je poznato nije nikada ni aktivno ratovao, s puškom u ruci.
  3. A. Đapić nije kako tvrdi imenovan načelnikom stožera HOS-a od strane Predsjedništva HSP-a, budući se ono zadnji put sastalo 11. kolovoza 1991. već ga je nakon ubojstva pok. Ante Paradžika Paraga pozvao, da privremeno obnaša tu dužnost. To privremeno pokazalo se je, na žalost, puno duže nego što je trebalo.
  4. Dužnost načelnika stožera nije obavljao kako izjavljuje do 20. kolovoza 1992. godine, već do 01. srpnja 1992. godine, kad ga je zamjenio Ante Prkačin. Čudno je kako Đapić slabo pamti važne datume iz vlastite biografije.
  5. Najveća je pak obmana njegova tvrdnja da je za svog mandata HOS u cijelosti uključio u HV, budući postoji mnoštvo dokaza da dragovoljcima HOS-a svih tih ratnih godina nije bio priznat status branitelja, uključujući mnoge ranjene i poginule. Budući sam bio voditelj skrbi u HOS-u, o tome imam sva saznanja, a mogao bih navesti i brojne pripadnika HOS-a koji dan-danas nemaju priznat status branitelja, i kucaju na vrata Ministarstva za branitelje.

A. Đapić se je počeo baviti statusom pripadnika HOS-a nakon što je u rujnu 1993. uz pomoć puča i HDZ-a preuzeo HSP, prvenstveno zbog vlastitih interesa i interesa grupe ljudi oko njega, a nipošto zbog pripadnika HOS-a, koji su ga uostalom u najvećem broju odavno "pročitali".

Ne treba niti spominjati da u svemu ima otvorenu podršku ljudi u MORH-u i to istih onih ljudi koji su ranije zdušno radili protiv postojanja HOS-a, reguliranja statusa HOS-a, a na koncu i stvaranja Udruge bojovnika HOS-a. Indikativno je da je od svih ljudi iz Ratnog stožera HOS-a jedino on (uz Milu Dedakovića) ostvario status, dobio visoki čin i sve ostalo s čim se hvali.

Osnivači HOS-a su, da li je potrebno navoditi, ili pod zemljom poput Paradžika i Kraljevića ili pod zabranom poput Parage i niže potpisanog.

Sa štovanjem,

Ante Perković

OHRAN MERIĆ JUNAK VUKOVARA POKOPAN U ZAGREBU 20 GODINA NAKON POGIBIJE

DRAGOVOLJAC HOS-A

BRANITELJ VUKOVARA,

POGINUO U 35.G. U PROBOJU 18.11.1991.

EKSHUMIRAN 2007.G. U PETROVCIMA, OPĆINA BOGDANOVCI,

POKOPAN 01. SRPNJA 2011.

 


Ohran je znao zašto u HOS i što je HOS kada je pristupio u njegove postrojbe iz neuglednog zagrebačkog naselja Kozari Bok. Ohran je znao da je odlazak u obranu Vukovara bio gotovo siguran put bez povratka, ali put ovjenčan mučeništvom i slavom. Vukovar je prisilio svijet da pogleda istini u oči, makar to ni danas moćni ne žele priznati.

NA SLICI: ZNAO JE KOMU JE VJEROVAO I ZA KOGA JE DAROVAO SVOJ ŽIVOT

Vukovar je razotkrio i demonska lica domaćih veletrgovaca hrvatskim granicama, ljudima i hrvatskim opstankom. Vukovar je bio rodilište obnovljene hrvatske države i grobnica avnojske Jugoslavije, usprkos izdajničkoj vlasti u Zagrebu.

Ohran je za sve to znao kada nam se pridružio u Starčevićevom domu u rujnu 1991. godine i prepoznao je snagu koja proizlazi iz najsnažnijeg odgovora na velikosrpsku agresiju koju je ponudila kroz svoj program i oružano djelovanje jedino Stranka prava 1990.-1991. godine – jednakost u bratstvu i jedinstvu po oružju hrvatskih katolika i hrvatskih i bosanskih muslimana za Hrvatsku do Drine i za Bosnu do Jadrana. Ohran je darovao za svoje prijatelje, svoju obitelj, suprugu i dva maloljetna sina, svoju domovinu ono najviše što čovjek može pokloniti a to je njegov vlastiti život i od toga nema veće žrtve koja zaslužuje trajno sjećanje i poštovanje. Ohran je mogao izabrati i ostanak u Zagrebu i možda bi danas bio živ, ali njega je potaknulo junaštvo dragovoljaca HOS-a i želja da dadne svoje doprinos obrani domovine. I to je učinio na najuzvišeniji i najteži način. Njegova i suboraca mu žrtva sigurno nije bila uzaludna i na nama živima je dužnost da se to ne zaboravi. Dragi Ohrane, neka ti je laka hrvatska zemlja u tvojem Zagrebu i Hrvatskoj koju si volio i do posljednjeg daha prerano izgubljenog života branio sa nadom u ponovni susret prema Božjem obećanju. Duboko žalimo radi tvoje prerane smrti i junačkog odlaska sa ovoga svijeta, vjerujemo, u bolju i drugačiju Hrvatsku od ove današnje za koju ti sigurno nisi položio svoj život, vjerujemo u bolju budućnost za sve pravednike, milosrdne i siromašne duhom i izražavamo najdublju sućut obitelji, majci Makbuli, supruzi i djeci, rodbini, prijateljima, suborcima i dragovoljcima postrojbi HOS-a, kao i svima koji su Ohrana poznavali i cijenili.

Bog i Hrvati – Alah i Muslimani!

HSP 1861. – UDRUGA BOJOVNIKA HOS-A

Dobroslav Paraga na posljednjem ispračaju

Sahrana heroja Dragan Peša ''Šiljo''

NAKON 20 GODINA BLAŽENKA MARKOTIĆ MEĐU POGUBLJENIMA NAŠLA BRATA, VUKOVARSKOG BRANITELJA

Zar je moj brat Dragan Peša život dao da lopovi pokradu državu?!
Objavljeno: 24.6.2011

 

ĐAKOVO/VIŠKOVCI - Nakon 20 godina od kada je posljednji put vidjela brata Dragana Pešu živoga, koga su od milja kod kuće zvali Bajo, a suborci Šiljo, njegova sestra Blaženka Markotić doznala je njegovu sudbinu.
Bol, jad, tuga u domu Markotićevih. Kao da je jučer otišao u Vukovar, kao da je jučer zarobljen, mučen i pogubljen. Dragan je jedna od 11 žrtava branitelja i civila čiji su posmrtni osta
BEOGRAĐANI MU UCIJENILI GLAVU
“Netko nam je rekao kako je njegova glava bila ucijenjena u Beogradu, a znamo i da je ranjen pao u ruke vojoci. Jedan preživjeli Đakovčanin rekao nam je kako ga je on osobno stavio u kampanjolu, neki major ga je izdvojio, a kamo su ga odvezli, kaže, ne zna. Samo zna da su trebali biti transportirani u logore”, kazuje Blaženka.
ci identificirani krajem prošlog tjedna. Jučer je pokopan na mjesnom groblju u njegovim rodnim Viškovcima. Kroz suze Blaženka prepričava sudbinu svog brata, neprestano ponavljajući pitanje: “Za koga je moj brat dao život? Što će nam ovakva Hrvatska?”.
- Bila mu je 21 godina, najprije je bio prvi hrvatski redarstvenik, potom na Baniji i u Sisku, a onda u Vukovaru. Roditelji su ga posljednji put vidjeli kada je s još trojicom sjeo u automobil i otišao za Vukovar. Prema onome što smo mi doznali, zarobljen je u pokušaju proboja kroz kukuruzište. S jedne strane, prepričavaju nam preživjeli, bili su četnici, s druge vojska. Skupina u kojoj je on bio odlučila se predati vojsci, i eto, navodno su njih četvoricu izdvojili nakon zarobljavanja i pogubili. Čak ga nisu pokopali, kroz suze priča Blaženka. Liječnici kažu kako je smrt nastupila 14. studenoga 1991. godine, a ostaci su pronađeni 2007., u Petrovcima pokraj Vukovara, kaže Blaženka te dodaje da se obitelj prvih deset godina nadala da je Dragan živ, no s godinama, nada je gasnula.
Ne znam što više boli; neizvjesnost kroz sve ove godine, ili što sada znamo kako je izgubio život. Ipak, najviše peče što je život dao za Hrvatsku koju su pokrali, osiromašili, a ljude bez posla ostavili na ulici. I sama sam nakon 27 godina ostala bez posla, kaže Blaženka.
“Što će mojoj mami Hrvatska?”, pita se Blaženka, koja je u međuvremenu izgubila i oca.M.Muškić

Dobroslav Paraga dobio spor protiv

U ime Republike Hrvatske

PRESUDA

Posl.br.I-Pn 5717/08.

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Goranu Škugor, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Dobroslav Paraga iz Zagreba, Šenoina 13 protiv tuženika Slobodna Dalmacija DD Split, Hrvatske mornarice 4 zastupan po Tomislavu Kos, odvjetniku iz Zagreba radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2009. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tuženika Irene Bajić, dana 30. siječnja 2009. godine

presudio je:

I Nalaže se tuženiku Slobodna Dalmacija DD Split isplatiti tužitelju Dobroslavu Paraga iz Zagreba iznos od 40.000,00 kn sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena tekućom od 30. siječnja 2008. godine pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.477,20 kn, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Slobodna Dalmacija DD Split u prvom sljedećem broju svih izdanja dnevnika Slobodna Dalmacija za Republiku Hrvatsku i inozemstvo, kao i elektroničkom izdanju objaviti bez komentara cijelu pravomoćnu prvostupanjsku presudu kojom je tuženik obvezan na naknadu štete.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 70.000,00 kn i pripadajućom kamatom, kao neosnovanim.

IV Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 17.138,30 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik izdavač dnevnog lista Slobodna Dalmacija u kojem je dana 02. lipnja 1993. pod naslovom “Pokapanje Hrvatske” objavljen članak u kojem se tvrdi da je tužitelj u Americi uspio reći “Sve o Hrvatskoj, sve što se uopće može loše smisliti”, da tužitelj “Od samog početka igra veoma aktivnu ulogu rušenja hrvatske vlasti i države” i da je “U Splitu pozivao svoje dobrovoljce na Banske dvore, i da je “organizirao HOS kako bi u hrvatskoj vojsci stvorio podjelu koja bi prije ili poslije morala završiti unutarnjim sukobom”.

Tužitelj navodi da su navedenim člankom iznesene neistinite tvrdnje kojima se vrijeđa njegovo dostojanstvo i čast, pa stoga od tuženika potražuje naknadu štete koju u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (list 157 spisa) specificira iznosom od 110.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate i uz naknadu troška, uz obvezu tuženika na objavu pravomoćne presude bez komentara u prvom sljedećem broju Slobodne Dalmacije za Republiku Hrvatsku i inozemstvo, kao i elektroničkom izdanju.

Tuženik se u odgovoru na tužbu prije svega poziva na odredbu Zakona o javnom priopćavanju koji je na snagu stupio nakon podnošenja tužbe prema kojem se navedeni zakon primjenjuje na parnice koje su u tijeku, odnosno u kojima do dana stupanja na snagu zakona nije donesena pravomoćna presuda, pa smatra da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti odredba čl. 26. Zakona o javnom priopćavanju kojim je određen rok za podnošenje tužbe od 6 mjeseci od dana objave informacije kojom je šteta prouzročena, pa stoga predlaže odbaciti tužbu.

U nastavku postupka tuženik dopunjuje odgovor na tužbu smatrajući da predmetnim informacijama iz spornog članka nije povrijeđen ugled, čast i dostojanstvo tužitelja, pa stoga nema osnove za dosuđenje naknade. Tuženik se također poziva na odredbu čl. 23. st. 1.t.3. i 6. Zakona o javnom priopćavanju kao razloga za oslobođenje od odgovornosti. Tuženik se ujedno poziva i na pravomoćno okončan postupak pred ovim sudom pod br. Pn-5495/95. te smatra da se radi o tužbi za istu štetu.

U toku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u članak Pokapanje Hrvatske (list 3 spisa), članke objavljene u Slobodnoj Dalmaciji od 27.07.1992. i 3.5.1992., dokumentaciju tužitelja predanu uz podnesak od 02. studenog 2006. (list 44-62 spisa), iskaz tužitelja, iskaz svjedoka Josipa Jovića, uvid u status Hrvatske stranke prava (list 133-145 spisa), dopis Slobodne Dalmacije (list 149 spisa), uvid u impresum (list 154 spisa) te u ovosudni spis Pn-5495/95.

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

Prigovore tuženika da bi tužbu u ovoj pravnoj stvari valjalo odbaciti kao nedopuštenu temeljem čl. 26. Zakona o javnom priopćavanju, a obzirom na prijelazne i završne odredbe čl. 47. Zakona o javnom priopćavanju, ovaj sud u cijelosti drži neosnovanima, s obzirom da je odredba čl. 26. Zakona o javnom priopćavanju procesno pravne prirode i kao takva je izuzeta iz primjene u smislu odredbe čl. 47. Zakona o javnom priopćavanju na koje se poziva tuženik.

Uvidom u sporni članak utvrđeno je da isti sadrži navode koje tužitelj citira u tužbi te se isključivo bavi boravkom tužitelja u Americi te političkim radom i djelovanjem tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je u svibnju 1993. godine bio u Americi po pozivu Kongresa, Odbora za nacionalnu sigurnost i Odbora za oružane snage i to u svojstvu saborskog zastupnika i potpredsjednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih i etičkih manjina. Navodi da je radio na afirmaciji Republike Hrvatske te osporava činjenicu da bi na bilo koji način govorio o Hrvatskoj u negativnom kontekstu. O stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj odgovarao je sukladno svojim saznanjima koja je u tom trenutku imao te je izvijestio američke dužnosnike da je kršenja ljudskih prava bilo i to u rasponu od najmanjih pa do onih koji bi se mogli okarakterizirati ratnim zločinom.

To što je iznosio nije bilo nepoznato niti svjetskoj niti hrvatskoj javnosti. Kao posljedica njegovog sastanka proizašlo je pismo koje su kongresnici uputili hrvatskoj vladi i američkom predsjedniku, a koje se odnosilo na stanje ljudskih prava u Hrvatskoj te je namjera bila usmjeriti pomoć Hrvatskoj oko ljudskih prava. Za to pismo navodi da je bio povod da Josip Jović napiše članak u Slobodnoj Dalmaciji, jer je sadržaj tog pisma bio objavljen u hrvatskim novinama.

Osporava navode autora članka da bi bilo što loše iznosio o Republici Hrvatskoj, a ono što je bilo izneseno o lošem stanju ljudskih prava bilo je istinito. Osporava da bi organizirao HOS kako bi u hrvatskoj vojsci stvorio podjelu jer je isti osnovan 1991. godine kada još nije ni postojala hrvatska vojska, a kasnije su te postrojbe integrirane u hrvatsku vojsku. Posljedice objave članka opisuje izuzetno velikima te su ljudi članak shvatili kao poziv na linč, dobivao je prijetnje koje su bile upućene njemu da će biti ubijen, kao da će biti kidnapirana i ubijena njegova djeca jer je on izdajica Hrvatske.

Navodi da su s tim člankom mahali u Hrvatskom saboru te se osjećao fizički ugroženim te su mu čak neki sugerirali da ode iz Hrvatske bojeći se da će završiti kao Ante Paradžik. Ističe da se radilo o velikoj psihozi i strahu te da ima troje djece koja su u to doba bili stari jednu, četiri i šest godina. Ističe da je od strane potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa u Saboru za njega rečeno da je najveći izdajica hrvatskog naroda i to na sjednici koja je bila prenošena na Hrvatskoj televiziji. Potvrđuje da je i u drugim novinama bilo reakcija na to pismo.

Ocjenjujući na temelju provedenih dokaza da li postoji odgovornost nakladnika za štetu tužitelja, odnosno da li je takva šteta tužitelju uopće nastala, a temeljem odredbe čl. 22.t.4. Zakona o javnom priopćavanju, ovaj sud smatra da je u konkretnom slučaju ispunjena navedena zakonska pretpostavka za naknadu štete.

Iz iskaza tužitelja jasno je vidljivo da potražuje naknadu štete zbog povrede, dostojanstva i časti. Ocjenjujući iskaz tužitelja ovaj sud isti prihvaća kao životno logičan. S obzirom na vrijeme objave spornog članka (1993. godina) i ratne i političke prilike koje su u to vrijeme vladale, kao politička razilaženja između tužitelja i tada vladajuće stranke i čelnika iste, životno je logično da je članak objavljen od strane tuženika s činjeničnim navodima o djelovanju tužitelja pri posjetu Washingtonu izazvao burne reakcije javnosti u Republici Hrvatskoj i osude istupa tužitelja.

Kada se uz to uzmu u obzir i ostale činjenične tvrdnje koje iznosi autor članka o tužitelju kojemu se jasno stavlja na teret da kroz svoj politički rad želi srušiti politički ustroj Republike Hrvatske, više je nego životno logično da je dio javnosti, potaknut između ostalog i navedenim člankom, reagirao na način kako to tužitelj opisuje. Stoga je i životno logično da je tužitelj i pretrpio povredu zaštićenih dobara, kako to navodi u svom iskazu.

Stoga ovaj sud smatra da s obzirom na prirodu objavljenih informacija i težinu izrečenog sasvim sigurno navedeni članak stavlja trajni pečat uz osobu tužitelja kao osoba koja želi “pokopati Hrvatsku”, odnosno osobu koja ruši ustavno pravne temelje Republike Hrvatske. Stoga jakost i trajanje bolova, prema mišljenju ovoga suda, opravdavaju dosuđenje naknade nematerijalne štete, a u skladu s odredbama čl. 22. Zakona o javnom priopćavanju i čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

Ocjenjujući zakonske razloge na koje se tuženik poziva kao razlog oslobođenja od odgovornosti za naknadu štete (čl. 23. st. 1.t.3. i 6. Zakona o javnom priopćavanju) sud smatra da su isti razlozi u cijelosti zakonski neosnovani.
Kao dokaze u prilog svojih tvrdnji o neosnovanosti zahtjeva tužitelja, tuženik se pozvao na pravomoćno presuđenu stvar u postupku pred ovim sudom pod brojem Pn-5495/95.

Uvidom u ovosudni spis Pn-5495/95. utvrđeno je da je postupak vođen između istih stranaka zbog objave kasnijeg članka od 12. listopada 1993. istog autora, pod naslovom “Sakupljači perja”. Čitanjem navedenog članka utvrđeno je da se autor bavi također analizom rada političkog i javnog djelovanja tužitelja te se u članku tužitelju stavlja na teret stvaranje druge vojske, ustaška simbolika, slanje HOS-ovaca na Banske dvore, obnova NDH te se spominje i njegov boravak u Washingtonu.

Među ostalim, navedeni članak se u znatnoj mjeri bavi financiranjem i trošenjem financija od strane tužitelja u svom radu. Navedeni postupak pravomoćno je okončan dana 22. listopada 2002. godine te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 40.000,00 kn.

S obzirom na sadržaj članka zbog kojeg se vodi ovaj postupak, kao i predmetnog članka, sud smatra da se ne radi o presuđenoj stvari, kako pogrešno smatra tuženik, s obzirom da je više nego jasno da se radi o dva različita članka koja su uz to objavljena s vremenskom razlikom od oko četiri mjeseca.

Osnovano tužitelj ističe da je stil jednog i drugog članka sličan, s obzirom da je riječ o jednom te istom autoru, koji na kritički način piše o tužitelju. Međutim, sadržajno radi se o dva različita članka kojima se nanosi šteta tužitelju pa se stoga ne može smatrati da bi tužitelju bila naknađena šteta kroz postupak Pn-5495/95., tim više što se u tom postupku činjenično i pravno nije raspravljalo o članku zbog kojeg se vodi ovaj postupak kao osnovu za dosuđenje naknade.

Tuženik je na okolnost razloga na koje se poziva kao osnov oslobođenja od odgovornosti predložio saslušanje autora članka Josipa Jovića.

Svjedok Josip Jović u svom iskazu navodi kako je sve informacije koje je naveo u tom članku crpio iz drugih glasila koja su obavještavala o putovanju tužitelja u Ameriku, time da je te informacije uobličio na način da je kroz njih iznio svoj komentar vezan za to putovanje tužitelja. Osobno nije nazočio konferencijama za tisak u Washingtonu, već je čitao ostali tisak koji je izvještavao o tom posjetu.

Potvrđuje da nije prije objave članka razgovarao s tužiteljem kako bi od njega saznao jesu li sve to činjenice koje su objavljivale druge novine istinite. Ističe da je želio u članku istaknuti političku nevjerodostojnost samog tužitelja jer smatra da je iznosio jedno gledište u inozemstvu, a potpuno drugo i različito stajalište u Republici Hrvatskoj. Ne može se sjetiti koje bi to selo u Lici razorile postrojbe HOS-a te osobno nije ni provjeravao tvrdnje o uništenom selu, već se takvim tvrdnjama baratalo u javnosti.

Navodi da mu nije poznato da bi protiv tužitelja bio vođen bilo kakav postupak zbog ratnog zločina, a tvrdnju da je tužitelj pozivao svoje dobrovoljce na Banske dvore crpio je iz intervjua koji je dao predsjednik HOS-a u Splitu. Ističe da je sam tužitelj u svojim ranijim istupima pozivao na etničko čišćenje da bi u Americi za isto to optužio Franju Tuđmana.

S obzirom na ocjenu političkog djelovanja tužitelja kojim se bavi autor članka, tuženik je predložio i da se pribavi Statut Hrvatske stranke prava koji je važio na dan 02. lipnja 1993. godine, što je sud i učinio.

Uvidom u Statut stranke sud u istom ne nalazi odrednice koje bi pozivale na etničko čišćenje Republike Hrvatske, nasilno svrgavanje vlasti, a što jasno proizlazi iz odredaba Statuta (čl.5., čl. 11.st.4.).

Tuženik se tijekom postupka pozivao i na članke objavljene od strane drugih autora kojim je praćen javni rad tužitelja te je uz podnesak od 17.02.2003. dostavio dva članka, dok je kasnije tijekom postupka naveo da ne raspolaže drugim člancima s obzirom na protek vremena.

Tuženik svojim pozivanjem na druge članka objavljivane o tužitelju očito osporava uzročno posljedičnu vezu između objave članka zbog kojeg se vodi ovaj postupak i drugih članaka koji su izlazili o tužitelju u praćenju njegova javnog političkog rada.

Međutim, tuženik ukoliko smatra da je za štetu koja je nastala tužitelju u ovoj pravnoj stvari odgovoran i netko drugi, temeljem odredbe čl. 206. Zakona o obveznim odnosima, razmjerni dio štete za koju smatra da otpada na tu drugu osobu može potraživati u regresnoj parnici te isto ne predstavlja razlog za oslobođenje tuženika od odgovornosti u ovoj pravnoj stvari.

Vezano uz razloge iz čl. 23.st.1.t.3. i 6. Zakona o javnom priopćavanju na koje se poziva tuženik, ovaj sud ističe da je za svaki od ta dva razloga potrebno da pretpostavke budu kumulativno ispunjene kako bi se tuženik oslobodio od odgovornosti, a što ovdje nije slučaj.

Već iz iskaza samog svjedoka jasno je vidljivo da nije poduzeo ništa kako bi provjerio istinitost informacija koje iznosi u svom članku, jer se nije ni na koji način interesirao, bilo kod tužitelja, bilo kod tijela o čijem je radu izvještavao, već je sve informacije isključivo crpio iz drugi novinskih članaka, bez bilo kakve provjere vjerodostojnosti takvih informacija.

Takvo postupanje novinara ne može se smatrati niti postupanjem u dobroj vjeri jer objaviti informaciju da su postrojbe HOS-a spalile selo, a pritom nemajući pojma uopće o kome se selu radi i da li se to uopće ikada dogodilo, sasvim sigurno nije postupanje u dobroj vjeri. Iznesene sporne tvrdnje ne mogu se ni smatrati vrijednosnim sudovima autora, s obzirom da se radi o jasnim činjeničnim navodima o postupanju tužitelja koje, kao što je već navedeno, nije bilo u dobroj vjeri, pa stoga nikakvo zanimanje javnosti za objavu te informacije ne može opravdati ovakvo postupanje autora članka.

Ni pozivanje svjedoka na autorizaciju dijela informacija koje su navodno prenesene iz intervjua predsjednika splitskog HOS-a ne mogu biti osnova za oslobođenje od odgovornosti s obzirom da je riječ o očevidnim klevetama, pa iste temeljem odredbe čl. 23.st.3. Zakona o javnom priopćavanju ne isključuju odgovornost nakladnika.

Kako je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđena odgovornost tuženika za naknadu štete (čl.22.st.1. Zakona o javnom priopćavanju) sud je ocijenio okolnosti o kojima ovisi visina naknade štete (č.22.st.7. Zakona o javnom priopćavanju).

Ocjenjujući stupak odgovornosti nakladnika sud smatra da je tuženik štetu počinio grubom nepažnjom svog novinara. Novinar tuženika bez ikakve provjere činjenica koje iznosi u članku čitateljima jasno sugerira tvrdnju da tužitelj svojim javnim i političkim radom “pokapa Hrvatsku” te da je njegovo djelovanje usmjereno k rušenju ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske, čime je povrijedio zaštićena dobra tužitelja, stvarajući atmosferu linča oko tužitelja, a zbog njegova djelovanja, dajući mu pritom pečat izdajnika.

Pri odluci o visini naknade štete sud je vodio računa o tome da tužitelj ipak nije zatražio ispravak objavljene informacije te na taj način pokušao umanjiti eventualnu štetu koja je mogla nastati.

Pri odluci o visini naknade štete sud je vodio računa i o visini tiskane i prodane naklade. Pritom je kao prodanu nakladu utvrdio iznos od 54.577 primjeraka, a s obzirom na navode objavljene u samom broju Slobodne Dalmacije, od 02. lipnja 1993. kao tiskanu nakladu utvrdio je iznos od 90.880 primjeraka, a ne 66.558 primjeraka, kako to navodi tuženik. Logična je tvrdnja tužitelja da je točan podatak koji sam tuženik o visini naklade objavljuje u broju u kojem je objavljen članak.

I na kraju, ocjenjujući cilj koji tužitelj naknadom štete želi postići, sud na temelju cjelokupnog iskaza tužitelja i njegova držanja pred sudom zaključuje da on ovim postupkom prije svega želi upozoriti javnost na netočnost objavljenih informacija o njemu te ostvariti pravičnu novčanu naknadu za nastalu mu štetu.

Na temelju svega navedenog, a ocjenjujući u smislu odredbe čl. 22.st.7. Zakona o javnom priopćavanju i odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (sud treba voditi računa o tome da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom), postavljenu visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i odlučujući o konačnoj visini naknade štete koju tužitelju valja dosuditi, sud smatra da je primjerena naknada nematerijalne štete iznos od 40.000,00 kn, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 70.000,00 kn odbio kao neosnovan.

U Zagrebu, 30. siječnja 2009. godine
Sudac Goran Škugor, v.r.

U Splitu 10. travnja postrojena legendarna IX. bojna HOS-a

Zapovjednik IX. bojne HOS-a pukovnik Marko Skejo, 10. travnja 2011 u Splitu je svečano postrojio pripadnike te legendarne bojne koja nosi časno ime

Rafaela viteza Bobana

Zablude

Nekada treba baciti pogled u povijest da bi se lakše shvatila sadašnjost, i odredila moguća budućnost. Stoga se vraćamo u prošlost unatrag 100 i više godina, da bi se vratili u 2011. godinu.

Pišemo 1895. godinu, a mjesto događaja je Zagreb; čeka se dolazak imperatora Franje Josipa; prilika je to za hrvatsku domoljubnu mladež koja diplomatski ne napada cara kako bi imala izgovor za napad na Khuena Hedervarya koji je bio Mađar, i kao stranac postavljen od cara da Hrvatima bude njihov ban; u stvarnosti je Khuen bio diktator koji je vješto manipulirao, huškajući hrvatske pravoslavce protiv hrvatskih katolika kako bi oslabio Hrvate, a kao politički slijepac, opijen mržnjom prema Hrvatima kojima se osvećivao za Jelačićev pohod na Mađarsku revoluciju, “zaboravljajući“ pri tome da ti isti mađarski revolucionari nisu priznavali Hrvatima njihovu samobitnost nego su provodili hungarizaciju u hrvatskim zemljama, nije vidio da mu Srbi spremaju omču oko vrata, razbijajući Austro-Ugarsku.

Kad je car došao u službeni posjet Zagrebu, hrvatsku domoljubnu mladež, koja je došla prosvjedovati protiv mađarske diktature u Zagrebu, predvodila je starčevićanska mladež na čelu s Frankovim sinovima, a Josip Frank je u to vrijeme pred okončanje ovozemaljskoga života Oca Domovine Ante Starčevića, postao novim vođom Stranke prava. Međutim, pošto je Stranka prava bila jedina istinska oporba carevoj i ugarskoj diktaturi nad Hrvatima, trebalo je tu stranku eliminirati sa političke scene, da ne bi se slučajno dogodilo da ona preuzme vlast, i hrvatski narod otrgne od dvoglavog orla Mornarhije; najlakši ili najelegantniji način za eliminaciju neke stranke je da se u njoj izazove raskol, a za raskol mogu poslužiti neki političari koji su skloni korupciji, ili su slabog morala ili su nemoralni i malodušni; tako je car Franjo Josip i njegov mađarski koalicijski partner Khuen Hedervary u Stranci prava pronašao Frana Folnegovića koji je javno kritizirao Antu Starčevića zbog prosvjeda u Zagrebu pod vodstvom Frankovih sinova; iza Folnegovićeve kritike stajao je imperij; lako za jednog Folnegovića (po kojemu je poslije, u znak zahvalnosti zbog razbijanja pravaštva, nazvano čak i jedno naselje, jedan kvart u Zagrebu, Folnegovićevo naselje), ali kad djeluje državni terorizam preko svojih jataka, onda su šanse za opstanak male; naravno da je iza cijele opačine stajao carev doušnik Josip Juraj Strossmayer, o kojemu je ugarska policija imala tajni dossier da je kao rimo-katolički biskup okolo pravio djecu; tako je Ante Starčević zbog Folnegovićeve kritike bio pred smrt prisiljen osnovati novu stranku koju je znakovito nazvao Čistom strankom prava (ČSP), čiji je predsjednikom nakon njegove smrti 1896. postao dr. Josip Frank, hrvatski Židov koji je za hrvatske interese napravio više nego mnogi kršteni katolici odnosno formalni kršćani. Josip Frank vodio je protujugoslavensku i anti-velikosrpsku politiku, stoga su ga jugoslavenski marksisti proglasili pretečom “fašista“, i posprdno njegove pristaše nazivali “frankovcima“, i to dugo nakon što je Josip Frank bio mrtav; često su protuhrvatski hrvatski političari iz pro-jugoslavenske Hrvatsko-srpske koalicije, i čak iz Hrvatske puške seljačke stranke od Stjepana Radića, napadali Josipa Franka zbog njegova židovskog porijekla, organizirajući prave huškačke anti-semitske tirade protiv njega koji je vodio pro-hrvatsku politiku, i bio političkim Hrvatom. Pametnome dosta!

Nakon svega toga je 1913. godine došlo do famoznog ujedinjenja pravaša na svepravaškom saboru; posljedica ujedinjenja Frankovih pravaša s izdajicama pravaštva je bila, da je Mile Starčević na čelu Starčevićeve stranke prava (SSP), koja je sa Čistom strankom prava odnosno Frankovim pravašima bila u koaliciji, zabila Frankovim pravašima usred rata, 1917. godine, nož u leđa, nazivajući ih u Hrvatskom saboru “bagrom“, čime su tzv. milinovci prekinuli koaliciju, i pridružili se, ni manje ni više nego jugoslavenskom bloku pod vodstvom Hrvatsko-srpske koalicije koji je hrvatski narod odveo 1918. u jugoslavensku tamnicu naroda. (Milu Starčevića je nakon njegove smrti zamijenio zubar Ante Pavelić koji se 1. prosinca 1918. poklonio pred srpskim prijestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem, a bivši pravaš Grga Andjelinović je kao novi šef zagrebačke policije dočekao 5. 12. 1918. hrvatske patriote na Trgu bana Jelačića gdje im je postavio zasjedu, pucajući im u leđa, među njima mnogim pravašima.)

Frankovi pravaši su za vrijeme Prvog svjetskog rata u Hrvatskom saboru zahtijevali istragu nad dužnosnicima Hrvatsko-srpske koalicije na čelu s velikosrpskim agentom Svetozarom Pribićevićem, optužujući ih za izdaju, i razbijanje Austro-Ugarske, kao i za suučesništvo u smrtonosnom atentatu na austro-ugarskog prjestolonasljednika Franza Ferdinanda; Zagrebački proces iz 1909. godine je dokazao da vodeći srpski članovi vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije sudjeluju u velikosrpskom terorizmu protiv Austro-Ugarske, a ključni krunski dokaz za takovu optužbu je dao Srbin i bivši član srpske terorističke organizacije iz Beograda, “Slovenski Jug“, Đorđe Nastić, podastirući nadležnom sudu u Zagrebu originalne statute koji svjedoče o namjeri stvaranja velike Srbije metodama terorizma. Pored toga su hrvatski političari iz Stranke prava u Prvom svjetskom ratu ukazali dobronamjerno jugoslavenskim naivcima i “budalama“ u Saboru, na činjenicu da je srpska emigrantska vlast dala u ukrainskoj Odessi pobiti oko 500 hrvatskih vojnika, emigrantskih Hrvata iz Sjeverne Amerike koji su se javili dragovoljno da se bore u redovima vojske Kraljevine Srbije za jugoslavensku državu, ali kad su im Srbi naredili da stave na glave četničke kokarde umjesto nekog jugoslavenskog simbola, odbili su, i zatim kao “dezerteri“ bili strijeljani; međutim, takovi zabrinjavajući znakovi nisu zabrinjavali izdajničku Hrvatsko-srpsku koaliciju koja na masakr nad Hrvatima nije imala odgovor osim da je to “incident“ koji se događa u svakom ratu i slične relativizirajuće floskule.

Nije prošlo ni 100 godina od državnog udara na Oca domovine Antu Starčevića kad je novovijeki Strossmayer, ovaj puta ne biskup nego politički komesar i Titov general Franjo Tuđman izvršio 1993. udar na Hrvatsku stranku prava, i to na način da je putem svojih doušnika i državnih institucija dao oteti tu parlamentarnu demokratsku oporbenu stranku koja je nosila hrvatski stijeg nezavisnosti, tako da je pravaško članstvo sa stranačkim predsjednikom Dobroslavom Paragom moralo, kao i Otac domovine 100 godina ranije, osnovati novu stranku; tako je u srpnju 1995. godine nastala Hrvatska stranka prava 1861. iako je i dalje zadržano ime stranke HSP, kao što su održavani i redoviti sabori kao da se radi o saborima Hrvatske stranke prava, tako je u veljači 1995. održan redovni 2. sabor Hrvatske stranke prava pod predsjedanjem Dobroslava Parage pred 900 delegata i gostiju u dvorani na zagrebačkom velesajmu, a četiri godine poslije u zagrebačkom hotelu Panorama na Trgu športova 3. sabor, iako formalno 2. sabor stranke HSP 1861. Naime, niti predsjednik stranke Paraga, niti pravaško članstvo, nisu odustali od povrata imena stranci, kao i pripadajuće otete imovine odnosno stranačke infrastrukture i svih drugih prava, na koncu, odavno postoji zahtjev da Paragini pravaši usele u Starčevićev dom odnosno da se ponovo tamo vrate nakon što ih je specijalna policija Republike Hrvatske, pod vodstvom predsjednika Tuđmana, nasilno deložirala, riskirajući pri tome krvoproliće, s obzirom da se u Starčevićevu domu u tome trenutku nalazila satnija Hrvatskih obrambenih snaga.

Zlonamjerni ili naivni novinari koji su opravdavali Tuđmanove poteze prema Paragi su kao papige ponavljali najveću bedastoću ovoga svijeta, da je naime Zagrebu prijetila opasnost od jednog topa ispred Starčevićeva doma koji je HOS zaplijenio od tzv. JNA, i koji je tamo bio izložen samo radi dizanja morala stanovništvu, s obzirom da je JNA između dva izborna kruga na prvim višestranačkim izborima zaplijenila kompletno naoružanje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske, i to hrvatsko oružje podijelila pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i BiH, a Hrvati ostadoše goloruki, sve dok Paraga nije osnovao i naoružao HOS.

Zbog stotine topovskih cijevi iz kasarni JNA u Zagrebu u isto vrijeme kada je problem za vlast bio jedna jedini top ispred Starčevićeva doma, Paragini kritičari koji su branili vladajući HDZ-režim, poput kolumnista Davora Butkovića iz tjednika Globus, nisu ni suzu prolili, iako su upravo ti topovi bili usmjereni na Zagreb da u svakom trenutku sruše hrvatski glavni grad, a ne jedan jedini top koji nije imao ni udarnu iglu, dakle, bio je neupotrebljiv dok nije popravljen i otpremljen na prvu crtu bojišnice za vrijeme velikosrpske agresije.

Inače, Starčevićev dom u Zagrebu je bio prva denacionalizirana zgrada u Hrvatskoj nakon partizanske pljačke od 1945. kada su komunisti “nacionalizirali“ odnosno oteli privatnu imovinu, grabeći pri tome svatko od komunjara i partizana koliko je mogao i stalo u džep. Predsjednik Tuđman je aktom nasilja vratio točak povijesti na početak, dakle, Starčevićev dom je opet nacionaliziran; uostalom, kako pod vlašću Franje Tuđmana, tako i pod vlašću Mesića i Josipovića nitko od obespravljenih žrtava komunizma nije dobio natrag privatnu imovinu koja je opljčkana za vrijeme Socijalističke revolucije, osim Katoličke crkve, ali i ona ne bi da Sveta Stolica nije izvršila pritisak na Tuđmanov režim da se u tom pogledu poptiše međudržavni ugovor kojeg se RH treba držati; međutim, obični ljudi ostali su u nominalnoj demokraciji kratkih rukava jer otetu privatnu imovinu njihovih predaka nisu dobili natrag sve do danas. To je lice i naličje neokomunizma, poznat i kao titoizam u Republici Hrvatskoj!

Naravno, dobri plaćenici iz nekih mas-medija nas uvjeravaju da živimo u liberalnoj demokraciji, što je notorna laž, ali kad bi to bila istina, bilo bi to protuustavno, jer Ustav RH propisuje demokraciju, a ne “liberalnu demokraciju“. Istina je da živimo i dalje pod staljinističkom diktaturom bivših komunista koji su uveli čeličnu cenzuru u medijima i na druge načine kako bi prikrili svoju pravu vučju ćud pred narodom. Zanimljivo, fukare koje su uz Tuđmanovu pomoć oteli stranku HSP su za novi grb te stranke uveli lik vuka, vjerojatno po uzoru na svog vođu i počasnog predsjednika za kojega se govori da dlaku mijenja, ali ćud nikada! Istina je, međutim, da je taj i takav “vučji vođa“ u otetoj stranci HSP isključen 1993. iz članstva Hrvatske stranke prava, i da je 2. sabor Hrvatske stranke prava iz 1995. godine potvrdio njegovo isključenje i njegovih pomagača; on čak ni formalno nije više pravaš, kao što ni članovi te stranke nisu pravaši, iako si međusobno govore da jesu, kao što im i ljevica tepa da su oni “zaista“ pravaši, što je razumljivo, titoistička ljevica se tako ruga pravaštvu koje je zajedno s Franjom Tuđmanom uspjela uništiti jer je pravaštvo jedini “antibiotik“ za mentalnu psihičku bolest zvana “titoizam“.

Zanimljivo je također da je Predsjednik Tuđman optuživao Paragu za neofašizam dok je službeno bio od države priznat kao predsjednik Hrvatske stranke prava, a slučajno ili ne baš je u to vrijeme Anto Đapić Paragi iza leđa desnom ispruženom rukom “mjerio visinu kukruza“, međutim, kad je režim uz zaštitu specijalne policije i s oklopnim policijskim vozilima u Kutini 1993. oteo Hrvatsku stranku prava, čija se “konvencija“, koja po statutu Hrvatske stranke prava nije bila ni predviđena, održala pod portretom ustaškog poglavnika Ante Pavelića, zbog čega se Predsjednik Tuđman odjednom nije “uzrujao“, niti Đapića zbog toga kritizirao i napao, a nakon kutinskog puča vođa “vučjeg čopora“ i dalje se uživio u “mjerenje visine kukuruza“, naime, njegovi pristaše su i dalje pozdravljali fašističkim pozdravom, kao na pr. na splitskoj rivi 1997. godine, ali to Predsjednika Tuđmana nije smetalo što Đapić fašizira otetu stranku HSP, naprotiv, to mu je godilo jer se ljevičarski ekstremistički HDZ mogao na taj način u propagandi elegantno pomaknuti u političi centar, dok se za Đapićev HSP tvrdilo u medijima da predstavlja ekstremu desnicu. Tako je Anto Đapić odradio u korist Franje Tuđmana ono što je Fran Folnegović odradio u korist Strossmayera i cara Franje Josipa.

Kad bi članovi otete stranke HSP zaista bila pravaši, borili bi se za pravdu, da se ispravi nepravda oduzimanja stranke pravaškom članstvu, jer ako se Ante Starčević, na kojega se oteta stranka HSP poziva, za nešto zalagao, onda za pravice, za pravni sustav i legalitet, a ne za kriminal otimanja, ali, kaže se: Oteto – prokleto! Tako su i tzv. pravaši koje režim službeno priznaje, u stvarnosti prokleti, samo što toga nisu svjesni, ali ima vremena i za to; naime, čude se što nikako ne mogu doć na vlast, čak ni kao koalicijski partneri vladajućeg režima nikako da participiraju u vladi Republike Hrvatske; a kako će kad, jadni, nisu od naroda prihvaćeni, jer narod zna tko su izvorni pravaši, lažnjaci mu netrebaju; uostalom, birači radije onda odmah biraju HDZ nego nekog njegovog satelita.

Slijedeća zabluda koja je okupirala i tako zvane pravaše je zabluda o “ujedinjenju pravaša“. O čemu se radi?

Otkad je bio prvi pokušaj razbijanja Hrvatske stranke prava u korist vladajućeg HDZ od Franje Tuđmana, naime, 1992. kad je, usred rata, pored Hrvatske stranke prava osnovana još jedna stranka s pravaškim predznakom, i to Hrvatska čista stranka prava (HČSP) pod vodstvom “Tuđmanova pravaša“ Ivana Gabelice, udbaši su lansirali tezu o potrebi za “ujedinjenjem pravaša“, iako su pravaši de facto bili ujedinjeni u Hrvatskoj stranci prava pod vodstvom Dobroslava Parage koja je de facto bila pobijedila na parlamentarnim i predsjedničkim izborima iz 1992. godine, ali je HDZ-režim izvršio masovnu pljačku glasova, i krivotvorio izbore; na koncu je i predsjednik državnog izbornog povjerenstva, ujedno i predsjednik Vrhovnog suda, odmah nakon izbora poginuo u misterioznoj prometnoj nesreći, što je inače tipična udbaška namještaljka da se tako strada.

Kad ni osnivanje još jedne stranke s pravaškim predznakom nije pomoglo da se pravaški glasovi na izborima prepolove, Predsjedniku Tuđmanu je “puknuo film“, i odlučio se na drastične korake, i to montiranjem političkog sudskog procesa u staljinističkom stilu Dobroslavu Paragi odnosno pravaškom vodstvu, ali pošto ni to nije pomoglo, jer vojni tužilac nije dokazao da je Paraga imao namjeru srušit ustavni poredak, čak ni svjedočenje krivokletnika Krešimira Pavelića na tome suđenju u korist vojnog tužitelja nije pomoglo da Paraga bude osuđen na kaznu zatvora od 20 godina, tako da ga je Vrhovni sud RH morao, iako teška srca, osloboditi od bilo kakve kaznene odgovornosti, a ujedno je rješenjem Vrhovnog suda RH iz 1994. godine, kojim je potvrđena oslobađajuća presuda protiv Parage, HOS priznat kao legalni i legitimni dio HV, iako je Predsjednik Tuđman i tada, 1994. godine tvrdio da je HOS jedna “paravojna i neofašistička/neoustaška organizacija“. Međutim, i ptice na grani pjevaju da je HOS branio Vukovar, a Predsjednik Tuđman u to vrijeme pio votku s Borisom Jeljcinom i Slobodanom Miloševićem u Kremlju odnosno u Moskvi. (To su, dakle, povijesne činjenice, a ne rekla-kazala.)

Svjedok vojnog tužitelja Vojnog suda RH protiv D. Parage, krivokletnik Krešimir Pavelić je bivši član Predsjedništva Hrvatske stranke prava na čiji je položaj kao i na članstvo dao ostavku; nakon vojnog suđenja civilu Paragi je Krešimir Pavelić postao politički mentor jednom drugom otpadniku od Paragine stranke, nekadašnjem pravašu Draženu Kelemincu, koji je odmah nakon svog isključenja iz članstva Hrvatske stranke prava 1861. osnovao novu stranku s pravaškim predznakom, koja se danas zove Autohtona Hrvatska stranka prava; naravno, po poznatom obrascu je novi “pravaški predsjednik“ odmah nakon osnivanja nove stranke s pravaškim predznakom pozvao na “ujedinjenje pravaša“, i tu floskulu ponavlja iz godine u godinu. Dakle, još jednom da ponovimo: prvo pokušaš razbit stranku prava, onda budeš isključen iz njena članstva, i osobno osnuješ novu stranku s pravaškim predznakom koju državni ured odmah registrira, jer je cilj HDZ-a i SDP-a da pravaštvo u stvarnosti ne postoji; kako bi mogao bolje agitirati protiv Dobroslava Parage, novom pravaškom lideru je odmah u pomoć priskočio Krešimir Pavelić.

U međuvremenu se kao pojačanje “vučjem čoporu“ pojavio također jedan grlati koji je izdao Dobroslava Paragu; svojevremeno je taj javno u tisku, kada je izazvao raskol, pohvalio politiku Mate Bobana (stvaranje para-republike Hrvatske Republike Herceg-Bosne), i izjavio da za predsjednika jedino priznaje Matu Bobana (Prkačinov tadašnji predsjednik se inače zvao Dobroslav Paraga). Nakon toga će Prkačin sudjelovati na kutinskom puču, a nakon toga je došlo do obračuna u samom “čoporu“, naime, Prkačin je u zapadnoj Hercegovini izmlatio Đapića tako što mu je prilijepio nekoliko šamara, ali to je vjerojatno bilo onako od milja, jer evo ih opet zajedno u istom “čoporu“. Tako se “pravaši“ opet “ujedinjuju“. Neka im je sa srećom, jer vrijedne prati sreća, je'l tako.

Pored pravaških zabluda, ili zabluda u vezi pravaštva, ništa manja nije jedna druga zabluda, a radi se o tome da je HDZ navodno desna stranka, kao što je to vrlo rado volio tako tumačiti Andrija Hebrang. Međutim, nije podnio dokaze o toj tvrdnji, naime, po čemu je to HDZ bio devedesetih ili kasnije desna stranka? Jesu li možda komunistički partizanski ratni zločinci pravomoćno osuđeni? Je li HDZ stvorio uvjete da u RH postoji neka javno-pravna televizija koja bi branila nacionalne interese i interese javnosti kao u slučaju javno-pravnih televizija na Zapadu? Je li HDZ rehabilitirao političke zatvorenike savjesti odnosno žrtve komunizma, naime, prije nekog vremena je predsjednik udruge logoraša Golog otoka bacao letke u Hrvatskom saboru, upozoravajući na ignorantski odnos prema žrtvama komunizma i političkim zatvorenicima. Je li HDZ možda ukinuo Trg maršala Tita u Zagrebu? Je li HDZ, ako je navodno to jedna konzervativna stranka desnog centra, postavio bilo gdje u Hrvatskoj neki spomenik žrtvama komunizma? Je li HDZ, ako je desna stranka, zaštitio u društvu tradicionalne vrijednosti i nacionalno blago, poput obitelji, braka, mladeži, potaknuo demografsku obnovu stanovništva, stvorio uvjete da se može govoriti i pisati povijesna istina, ili štitio nacionalne interese u odnosu, primjerice, prema haaškom sudu ICTY odnosno optužnicama hrvatskim generalima? Zar je pošast titoizma, koja je zavladala u Hrvatskoj za vrijeme vladavine HDZ-a dokaz da je HDZ desna stranka? Glupima da, pametnome dosta!

Jedna daljnja zabluda je da je HDZ jedna hrvatska državotvorna stranka, da je HDZ navodno stvorio hrvatsku državu, ali o tome u slijedećem, III nastavku.

 

Goran Jurišić

» >

Popis Poginulih Stranih Dragovoljaca

Od 456 stranih dragovoljaca koji su ratovali u Hrvatskoj, najviše ih je stiglo iz Engleske, ukupno 139. Od njih 139 poginulo ih je 15, a ranjen je 21. Iz Francuske je stiglo 69 dragovoljaca, 8 ih je poginulo, a 21 je ranjen. Iz Njemačke je stiglo 55 dragovoljaca, poginulo ih je 15, a ranjeno ih je 10. U Hrvatskoj se borilo i 27 boraca iz Nizozemske, 33 Mađara, 17 državljana SAD-a, 15 Australaca, 10 Austrijanaca, 7 Kanađana... Hrvatsku su branili strani dragovoljci iz ukupno 35 zemalja.

John Rowley ( England ) - Brcko 1992

01 / Tahirovic, Assad - ( Australia ) - Poginuo za Hrvatsku
02 / Herman, Ivan - ( Austria ) - zarobljen, mucen i streljan - Ovcara - Poginuo za Hrvatsku
03 / "Meho" - ( Austria ) - zarobljen, mucen i streljan - Poginuo za Hrvatsku
04 / Jardas, Edmond - ( Belgija ) - Poginuo za Hrvatsku
05 / Gogov, Stojan - ( Bulgarska ) - Poginuo za Hrvatsku
06 / DeTomasso, Eric - ( Canada ) - Poginuo za Hrvatsku
07 / Pereversov, Ronnie - ( Canada ) - Poginuo za Hrvatsku
08 / "William" - ( Canada ) - Poginuo za Hrvatsku
09 / "Vlado"- (Czech Republic ) - Poginuo za Hrvatsku
10 / Fredriksen, Brian - ( Danska ) - Poginuo za Hrvatsku
11 / NEPOZNATI Engleski Vojnik - ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
12 / NEPOZNATI Engleski Vojnik - ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
13 / Arnold, Derek - ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
14 / Frame, Malcolm - ( England) - Poginuo za Hrvatsku
15 / "Frank" - ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
16 / Lambert, John (England ) - Poginuo za Hrvatsku
17 / "Mak" (England ) - Poginuo za Hrvatsku
18 / Mann, Anthony Grant ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
19 / McClutchey, Chris ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
20 / Richmond, Cody ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
21 / Rowley, John ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
22 / Skinner, Edmund( England ) - Poginuo za Hrvatsku
23 / Stallard, David ( England) - Poginuo za Hrvatsku
24 / Thomas, Christian ( England) - Poginuo za Hrvatsku
25 / White, Edward ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
26 / NEPOZNATI Francuski Vojnik ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
27 / Gay, Dominique ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
28 / "Marcel" . ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
29 / Metral, Pierre ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
30 / Nicolier, Jean-Michel ( France )- Zarobljen, mucen i streljan - Ovcara - Poginuo za Hrvatsku.
31 / Pellay, Jean-Yves ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
32 / Pires, Francois - ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
33 / Roulet, Francois - ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
34 / Jah, Mohammed ( Gambia ) - Poginuo za Hrvatsku
35 / NEPOZNATI Njemacki Vojnik ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
36 / Bieske, Constantin ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
37 / Buhner, Andreas ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
38 / "Cristophe" ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
39 / "Heinz" ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
40 / Herrer- Herker, Uwe - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
41 / Kolb, Andreas ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
42 / Linder, Thomas ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
43 / “Oliver” ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
44 / Schmidt, Jurgen - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
45 / Schteften, Hans - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
46 / "Stefan" - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
47 / Strassburger, Hans - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
48 / Von Besinger, Arnold - ( Germany ) - Zarobljen, mucen, i streljan - Ovcara - Poginuo za Hrvatsku
49 / Wiesenack, Hans - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
50 / " Gio" - ( Germany ) - Zarobljen, mucen, i streljan - Poginuo za Hrvatsku
51 / NEPOZNATI Madjarski Vojnik ( Hungaria ) - Poginuo za Hrvatsku
52 / "Janos" - ( Hungaria ) - Poginuo za Hrvatsku
53 / Crowley, Thomas ( Irska ) - Poginuo za Hrvatsku
54 / Mighero, Miko "Gino" ( Italie) - Poginuo za Hrvatsku
55 / Tilder, Johannes ( Nederland ) - Zarobljen, mucen, i streljan - Poginuo za Hrvatsku
56 / Van der Mast, Erwin - ( Nederland ) - Poginuo za Hrvatsku
57 / Fernandes, Alexandre ( Portugal) - Poginuo za Hrvatsku
58 / NEPOZNATI Skotski Vojnik ( Scotland ) - Poginuo za Hrvatsku
59 / Schubert, Christian ( Swizerland ) - Poginuo za Hrvatsku
60 / Wurtemburg, Christian ( Swizerland ) - Poginuo za Hrvatsku
62 / Borovoj, Albert ( Ukraine ) - Poginuo za Hrvatsku
63 / NEPOZNATI Americki Vojnik ( USA) - Poginuo za Hrvatsku
64 / McKenzie, Robert C - ( USA ) Poginuo za Hrvatsku
65 / Webster, Colette ( bolnicar ) - ( USA ) Poginuo za Hrvatsku
66 / Freel, David ( Zimbawe ) - ( USA ) Poginuo za Hrvatsku

Hvala Vam od srca, što ste stali na branik Hrvatske, koja je postala i vaša DOMOVINA. Nikada nećete biti zaboravljeni!

PRIOPĆENJE UDHOS-a SISAČKO-MOSLAVAČKE ŽUPANIJE

Autor Damir Markuš - Kutina

- Dragovoljci HOS-a zgroženi su kažnjavanjem studenta Martina Hunjadija i to zbog nošenja legalnog barjaka HOS-a. Stoji u presudi: '' Za dom spremni, natpis, potiče i izaziva osjećaj nesnošljivosti kod sudionika na javnom skupu te tako krši zakon o javnom okupljanju''.

Prvo. Udruge HOS-a, njihovo znakovlje i barjaci, stečeno krvavim ratnim zbivanjima tijekom Domovinskog rata, kada su postrojbe HOS-a, ponosno držeći stijeg sa natpisom Za dom spremni te oznakama na rukavu, tjerali JNA i četnike, i borili se do zadnjeg na liniji fronte, nisu neki nesnošljivci već heroji Domovinskog rata, te bi suci trebali biti njima zahvalni što rade u miru i hrvatskoj slobodi, ili im to možda smeta?

- Drugo. Izgleda da zaista smeta, jer, kada bez razloga i ZAKONSKE osnove, osuđuje mladež Hrvatske, zato što nose obilježja HRVATSKE POBJEDNIČKE VOJSKE, onda zaista treba postaviti pitanje, '' Da li zaista sudac koje je donio ovakvu sramotnu presudu zna da ovo nije više Jugoslavija ''? Da li smo mi bojovnici HOS-a krvareći i umirući na bojištima od Vukovara do Dubrovnika ginuli za ovakve presude? Da li ste Vi gospodo suci netrpeljivci i da li Vi izazivate nelagodu? Da, tako je, sramite se, Vi '' inteligencija '' umotana u celofan zvanim zakon, koji koristite da bi uhićivali mladež, i to onu za koju smo se MI HOSOVCI krvavo, krvavo izborili dok ste Vi, gdje ste bili? Da ste bili s nama, hrvatskim braniteljima, ne bi ovako osuđivali oznake i obilježja HRVATSKE POBJEDNIČKE VOJSKE. Da smanjim ova povećana slova, da li Vam cijenjeni suče, koja ste donjela takvu odluku, možda to smeta?

- Treće. Kao dragovoljac HRVATSKE POBJEDNIČKE VOJSKE, a pripadanik HOS-a, branio sam HRVATSKU u Vukovaru, te tri puta ranjen, a mnogi moji suborci su izginuli te nestali. Vi ste sramota Hrvatskog društva i sram Vas cijenjeni suče bilo. Ako Vam se ne sviđa HRVATSKA, slobodno otiđite, ovo je slobodna zemlja, nema netrepeljivosti. Nema je, a bila je, Vi se sjećate tih vremena, očito, samo, ovo je HRVATSKA, nije više Jugoslavija, da li znate to?

- Četvrto. Svake godine, uz mene i mnoge preživjele dragovoljce HOS-a, nosimo odore sa oznakama HOS-a te barjake i nikad, gospodine suče, nikad i nigdje diljem Lijepe naše, naše znači, ne Jugoslavije, nije bilo ama baš nikakvih problema. Da bi bilo zakonske regulative ili uporišta pa prvo NAS valjda treba zabraniti, jer, uredno smo registrirani kao Udruga HOS-a u registru HRVATSKE. Gospodine ne, nije više Jugoslavija.

- Peto. Naravno da se na ovome neće stati, te tražim u ime nas preživjelih Hosovaca od institucija, da se ovakvi primjeri kazne. Ne šibom kao studentu za Svetog Nikolu, već da Vi cijenjeni gospodine suče, ne radite taj posao, jer Vama nije posao kažnjavati HRVATSKU mladež koja nosi oznake i znakovlje HRVATSKE POBJEDNIČKE VOJSKE.

Sretan i blagoslovljen Božić kojeg u miru slavimo.

Prilog: moja slika u odori HOS-a i sa barjakom, da se ne zaboravi...

Sa dubokim poštovanjem.

 

Tajnik UDHOS-a Sisačko-moslavačke županije

Damir Markuš

 

Kutina, 18.12.2010

 

Pages to the People

zamislimo naseg generala
free counters

Bookmark and Share

BlogPingR.de - Blog Ping-Dienst, Blogmonitor
BlogPingR.de - Blog Ping-Dienst, Blogmonitor