Umro bivši HOS-ovac koji se zapalio ispred veleposlanstva

1991. godine trebao je ići u JNA u Našice, ali se umjesto toga priključio snagama HOS-a u Ljubuškom. Nakon toga je, pričao je, upućen u vojarnu Divulje kod Splita gdje je obučavan pod zapovjedništvom bojnika Zvonka Lukića Legije, kome je zapovijedao general Ante Gotovina. Sudjelovao je u borbama na hrvatskom ratištu pa poslije u Bosni da bi na kraju zavrsio u logoru armije bih

Pokazalo se je da je hrvatska politička javnost ipak dovoljno zrela da bi u događajima vezanim za mimohod hrvatskih branitelja u Rijeci na Dan državnosti prepoznalo pravu pozadinu, točnije želju nekih naših političkih "veličina" da koriste ovakove događaje isključivo za samopromociju, ili pak da vode svoje ideološke bitke po crno-bijelim obrascima, čak i preko leđa onih koji to najmanje zaslužuju, a to su branitelji iz Domovinskog rata. Očekivano i nepovoljno su ocijenjeni istupi Đapića i Kandarea, ali i predstavnika riječkih i županijskih vlasti Linića i Antića, koji su odbili nazočiti mimohodu, izgovarajući se crnom bojom odora na HOS-ovcima.

Ta je javnost, smatram sposobna i jasno razlučiti časne pripadnike postrojbi HOS-a od onih koji s njima uporno nastoje manipulirati, a to su Đapić i njegovo društvo.

Ne bih se stoga složio s tvrdnjom novinara Petera izrečene u tekstu "Riječki domovinski pat" ..."da je "Riječki slučaj" još jednom otvorio pitanje HOS-a i njegove uloge u Domovinskom ratu", što bi moglo implicirati zaključak da je javnost podjeljena oko stava o ulozi HOS-a u Domovinskom ratu, što naprosto ne može biti istina. Druga je stvar što HOS nikad nije do kraja priznat od strane aktualne vlasti i još ponekih političkih aktera, a koji su od početka rata nastojali servirati kliše o HOS-ovcima kao ekstremistima i fašistima.

Spomenuti je novinar s druge strane s pravom doveo u pitanje Đapićevo sudjelovanje na mimohodu, što je pak ovog isprovociralo da u posljednjem broju "Obzora" javnosti podastre svoj ratni put, garniran informacijama o pohvalama, činovima i odličjima dobivenima od Vrhovnika, ali i mnogim neistinama.

Kao osoba koja je od samih početaka sudjelovala u osnivanju i ustrojavanja HOS-a smatram se pozvanim, isključivo u obrani istine, da odgovorim na brojne Đapićeve dezinformacije i neistine izrečene u svojem reagiranju:

1. Nejasno je kako je A. Đapić mogao biti organizator i zapovjednik postrojbe HOS-a u Osijeku od 03. svibnja 1991. godine kad se HOS počeo ustrojavati koncem lipnja, iza napada JNA na Sloveniju. To bi kao bivši načelnik stožera HOS-a morao znati, osim ako ne želi reći da je HOS utemeljio prije Parage i Paradžika.
2. A. Đapić nije nikada bio zapovjednik postrojbe u Osijeku, a koliko mi je poznato nije nikada ni aktivno ratovao, s puškom u ruci.
3. A. Đapić nije kako tvrdi imenovan načelnikom stožera HOS-a od strane Predsjedništva HSP-a, budući se ono zadnji put sastalo 11. kolovoza 1991. već ga je nakon ubojstva pok. Ante Paradžika Paraga pozvao, da privremeno obnaša tu dužnost. To privremeno pokazalo se je, na žalost, puno duže nego što je trebalo.
4. Dužnost načelnika stožera nije obavljao kako izjavljuje do 20. kolovoza 1992. godine, već do 01. srpnja 1992. godine, kad ga je zamjenio Ante Prkačin. Čudno je kako Đapić slabo pamti važne datume iz vlastite biografije.
5. Najveća je pak obmana njegova tvrdnja da je za svog mandata HOS u cijelosti uključio u HV, budući postoji mnoštvo dokaza da dragovoljcima HOS-a svih tih ratnih godina nije bio priznat status branitelja, uključujući mnoge ranjene i poginule. Budući sam bio voditelj skrbi u HOS-u, o tome imam sva saznanja, a mogao bih navesti i brojne pripadnika HOS-a koji dan-danas nemaju priznat status branitelja, i kucaju na vrata Ministarstva za branitelje.

A. Đapić se je počeo baviti statusom pripadnika HOS-a nakon što je u rujnu 1993. uz pomoć puča i HDZ-a preuzeo HSP, prvenstveno zbog vlastitih interesa i interesa grupe ljudi oko njega, a nipošto zbog pripadnika HOS-a, koji su ga uostalom u najvećem broju odavno "pročitali".

Ne treba niti spominjati da u svemu ima otvorenu podršku ljudi u MORH-u i to istih onih ljudi koji su ranije zdušno radili protiv postojanja HOS-a, reguliranja statusa HOS-a, a na koncu i stvaranja Udruge bojovnika HOS-a. Indikativno je da je od svih ljudi iz Ratnog stožera HOS-a jedino on (uz Milu Dedakovića) ostvario status, dobio visoki čin i sve ostalo s čim se hvali.

Osnivači HOS-a su, da li je potrebno navoditi, ili pod zemljom poput Paradžika i Kraljevića ili pod zabranom poput Parage i niže potpisanog.

Sa štovanjem,

Ante Perković

Zapovjednik IX. bojne HOS-a pukovnik Marko Skejo, 10. travnja 2011 u Splitu je svečano postrojio pripadnike te legendarne bojne koja nosi časno ime

Rafaela viteza Bobana

Nekada treba baciti pogled u povijest da bi se lakše shvatila sadašnjost, i odredila moguća budućnost. Stoga se vraćamo u prošlost unatrag 100 i više godina, da bi se vratili u 2011. godinu.

Pišemo 1895. godinu, a mjesto događaja je Zagreb; čeka se dolazak imperatora Franje Josipa; prilika je to za hrvatsku domoljubnu mladež koja diplomatski ne napada cara kako bi imala izgovor za napad na Khuena Hedervarya koji je bio Mađar, i kao stranac postavljen od cara da Hrvatima bude njihov ban; u stvarnosti je Khuen bio diktator koji je vješto manipulirao, huškajući hrvatske pravoslavce protiv hrvatskih katolika kako bi oslabio Hrvate, a kao politički slijepac, opijen mržnjom prema Hrvatima kojima se osvećivao za Jelačićev pohod na Mađarsku revoluciju, “zaboravljajući“ pri tome da ti isti mađarski revolucionari nisu priznavali Hrvatima njihovu samobitnost nego su provodili hungarizaciju u hrvatskim zemljama, nije vidio da mu Srbi spremaju omču oko vrata, razbijajući Austro-Ugarsku.

Kad je car došao u službeni posjet Zagrebu, hrvatsku domoljubnu mladež, koja je došla prosvjedovati protiv mađarske diktature u Zagrebu, predvodila je starčevićanska mladež na čelu s Frankovim sinovima, a Josip Frank je u to vrijeme pred okončanje ovozemaljskoga života Oca Domovine Ante Starčevića, postao novim vođom Stranke prava. Međutim, pošto je Stranka prava bila jedina istinska oporba carevoj i ugarskoj diktaturi nad Hrvatima, trebalo je tu stranku eliminirati sa političke scene, da ne bi se slučajno dogodilo da ona preuzme vlast, i hrvatski narod otrgne od dvoglavog orla Mornarhije; najlakši ili najelegantniji način za eliminaciju neke stranke je da se u njoj izazove raskol, a za raskol mogu poslužiti neki političari koji su skloni korupciji, ili su slabog morala ili su nemoralni i malodušni; tako je car Franjo Josip i njegov mađarski koalicijski partner Khuen Hedervary u Stranci prava pronašao Frana Folnegovića koji je javno kritizirao Antu Starčevića zbog prosvjeda u Zagrebu pod vodstvom Frankovih sinova; iza Folnegovićeve kritike stajao je imperij; lako za jednog Folnegovića (po kojemu je poslije, u znak zahvalnosti zbog razbijanja pravaštva, nazvano čak i jedno naselje, jedan kvart u Zagrebu, Folnegovićevo naselje), ali kad djeluje državni terorizam preko svojih jataka, onda su šanse za opstanak male; naravno da je iza cijele opačine stajao carev doušnik Josip Juraj Strossmayer, o kojemu je ugarska policija imala tajni dossier da je kao rimo-katolički biskup okolo pravio djecu; tako je Ante Starčević zbog Folnegovićeve kritike bio pred smrt prisiljen osnovati novu stranku koju je znakovito nazvao Čistom strankom prava (ČSP), čiji je predsjednikom nakon njegove smrti 1896. postao dr. Josip Frank, hrvatski Židov koji je za hrvatske interese napravio više nego mnogi kršteni katolici odnosno formalni kršćani. Josip Frank vodio je protujugoslavensku i anti-velikosrpsku politiku, stoga su ga jugoslavenski marksisti proglasili pretečom “fašista“, i posprdno njegove pristaše nazivali “frankovcima“, i to dugo nakon što je Josip Frank bio mrtav; često su protuhrvatski hrvatski političari iz pro-jugoslavenske Hrvatsko-srpske koalicije, i čak iz Hrvatske puške seljačke stranke od Stjepana Radića, napadali Josipa Franka zbog njegova židovskog porijekla, organizirajući prave huškačke anti-semitske tirade protiv njega koji je vodio pro-hrvatsku politiku, i bio političkim Hrvatom. Pametnome dosta!

Nakon svega toga je 1913. godine došlo do famoznog ujedinjenja pravaša na svepravaškom saboru; posljedica ujedinjenja Frankovih pravaša s izdajicama pravaštva je bila, da je Mile Starčević na čelu Starčevićeve stranke prava (SSP), koja je sa Čistom strankom prava odnosno Frankovim pravašima bila u koaliciji, zabila Frankovim pravašima usred rata, 1917. godine, nož u leđa, nazivajući ih u Hrvatskom saboru “bagrom“, čime su tzv. milinovci prekinuli koaliciju, i pridružili se, ni manje ni više nego jugoslavenskom bloku pod vodstvom Hrvatsko-srpske koalicije koji je hrvatski narod odveo 1918. u jugoslavensku tamnicu naroda. (Milu Starčevića je nakon njegove smrti zamijenio zubar Ante Pavelić koji se 1. prosinca 1918. poklonio pred srpskim prijestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem, a bivši pravaš Grga Andjelinović je kao novi šef zagrebačke policije dočekao 5. 12. 1918. hrvatske patriote na Trgu bana Jelačića gdje im je postavio zasjedu, pucajući im u leđa, među njima mnogim pravašima.)

Frankovi pravaši su za vrijeme Prvog svjetskog rata u Hrvatskom saboru zahtijevali istragu nad dužnosnicima Hrvatsko-srpske koalicije na čelu s velikosrpskim agentom Svetozarom Pribićevićem, optužujući ih za izdaju, i razbijanje Austro-Ugarske, kao i za suučesništvo u smrtonosnom atentatu na austro-ugarskog prjestolonasljednika Franza Ferdinanda; Zagrebački proces iz 1909. godine je dokazao da vodeći srpski članovi vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije sudjeluju u velikosrpskom terorizmu protiv Austro-Ugarske, a ključni krunski dokaz za takovu optužbu je dao Srbin i bivši član srpske terorističke organizacije iz Beograda, “Slovenski Jug“, Đorđe Nastić, podastirući nadležnom sudu u Zagrebu originalne statute koji svjedoče o namjeri stvaranja velike Srbije metodama terorizma. Pored toga su hrvatski političari iz Stranke prava u Prvom svjetskom ratu ukazali dobronamjerno jugoslavenskim naivcima i “budalama“ u Saboru, na činjenicu da je srpska emigrantska vlast dala u ukrainskoj Odessi pobiti oko 500 hrvatskih vojnika, emigrantskih Hrvata iz Sjeverne Amerike koji su se javili dragovoljno da se bore u redovima vojske Kraljevine Srbije za jugoslavensku državu, ali kad su im Srbi naredili da stave na glave četničke kokarde umjesto nekog jugoslavenskog simbola, odbili su, i zatim kao “dezerteri“ bili strijeljani; međutim, takovi zabrinjavajući znakovi nisu zabrinjavali izdajničku Hrvatsko-srpsku koaliciju koja na masakr nad Hrvatima nije imala odgovor osim da je to “incident“ koji se događa u svakom ratu i slične relativizirajuće floskule.

Nije prošlo ni 100 godina od državnog udara na Oca domovine Antu Starčevića kad je novovijeki Strossmayer, ovaj puta ne biskup nego politički komesar i Titov general Franjo Tuđman izvršio 1993. udar na Hrvatsku stranku prava, i to na način da je putem svojih doušnika i državnih institucija dao oteti tu parlamentarnu demokratsku oporbenu stranku koja je nosila hrvatski stijeg nezavisnosti, tako da je pravaško članstvo sa stranačkim predsjednikom Dobroslavom Paragom moralo, kao i Otac domovine 100 godina ranije, osnovati novu stranku; tako je u srpnju 1995. godine nastala Hrvatska stranka prava 1861. iako je i dalje zadržano ime stranke HSP, kao što su održavani i redoviti sabori kao da se radi o saborima Hrvatske stranke prava, tako je u veljači 1995. održan redovni 2. sabor Hrvatske stranke prava pod predsjedanjem Dobroslava Parage pred 900 delegata i gostiju u dvorani na zagrebačkom velesajmu, a četiri godine poslije u zagrebačkom hotelu Panorama na Trgu športova 3. sabor, iako formalno 2. sabor stranke HSP 1861. Naime, niti predsjednik stranke Paraga, niti pravaško članstvo, nisu odustali od povrata imena stranci, kao i pripadajuće otete imovine odnosno stranačke infrastrukture i svih drugih prava, na koncu, odavno postoji zahtjev da Paragini pravaši usele u Starčevićev dom odnosno da se ponovo tamo vrate nakon što ih je specijalna policija Republike Hrvatske, pod vodstvom predsjednika Tuđmana, nasilno deložirala, riskirajući pri tome krvoproliće, s obzirom da se u Starčevićevu domu u tome trenutku nalazila satnija Hrvatskih obrambenih snaga.

Zlonamjerni ili naivni novinari koji su opravdavali Tuđmanove poteze prema Paragi su kao papige ponavljali najveću bedastoću ovoga svijeta, da je naime Zagrebu prijetila opasnost od jednog topa ispred Starčevićeva doma koji je HOS zaplijenio od tzv. JNA, i koji je tamo bio izložen samo radi dizanja morala stanovništvu, s obzirom da je JNA između dva izborna kruga na prvim višestranačkim izborima zaplijenila kompletno naoružanje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske, i to hrvatsko oružje podijelila pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i BiH, a Hrvati ostadoše goloruki, sve dok Paraga nije osnovao i naoružao HOS.

Zbog stotine topovskih cijevi iz kasarni JNA u Zagrebu u isto vrijeme kada je problem za vlast bio jedna jedini top ispred Starčevićeva doma, Paragini kritičari koji su branili vladajući HDZ-režim, poput kolumnista Davora Butkovića iz tjednika Globus, nisu ni suzu prolili, iako su upravo ti topovi bili usmjereni na Zagreb da u svakom trenutku sruše hrvatski glavni grad, a ne jedan jedini top koji nije imao ni udarnu iglu, dakle, bio je neupotrebljiv dok nije popravljen i otpremljen na prvu crtu bojišnice za vrijeme velikosrpske agresije.

Inače, Starčevićev dom u Zagrebu je bio prva denacionalizirana zgrada u Hrvatskoj nakon partizanske pljačke od 1945. kada su komunisti “nacionalizirali“ odnosno oteli privatnu imovinu, grabeći pri tome svatko od komunjara i partizana koliko je mogao i stalo u džep. Predsjednik Tuđman je aktom nasilja vratio točak povijesti na početak, dakle, Starčevićev dom je opet nacionaliziran; uostalom, kako pod vlašću Franje Tuđmana, tako i pod vlašću Mesića i Josipovića nitko od obespravljenih žrtava komunizma nije dobio natrag privatnu imovinu koja je opljčkana za vrijeme Socijalističke revolucije, osim Katoličke crkve, ali i ona ne bi da Sveta Stolica nije izvršila pritisak na Tuđmanov režim da se u tom pogledu poptiše međudržavni ugovor kojeg se RH treba držati; međutim, obični ljudi ostali su u nominalnoj demokraciji kratkih rukava jer otetu privatnu imovinu njihovih predaka nisu dobili natrag sve do danas. To je lice i naličje neokomunizma, poznat i kao titoizam u Republici Hrvatskoj!

Naravno, dobri plaćenici iz nekih mas-medija nas uvjeravaju da živimo u liberalnoj demokraciji, što je notorna laž, ali kad bi to bila istina, bilo bi to protuustavno, jer Ustav RH propisuje demokraciju, a ne “liberalnu demokraciju“. Istina je da živimo i dalje pod staljinističkom diktaturom bivših komunista koji su uveli čeličnu cenzuru u medijima i na druge načine kako bi prikrili svoju pravu vučju ćud pred narodom. Zanimljivo, fukare koje su uz Tuđmanovu pomoć oteli stranku HSP su za novi grb te stranke uveli lik vuka, vjerojatno po uzoru na svog vođu i počasnog predsjednika za kojega se govori da dlaku mijenja, ali ćud nikada! Istina je, međutim, da je taj i takav “vučji vođa“ u otetoj stranci HSP isključen 1993. iz članstva Hrvatske stranke prava, i da je 2. sabor Hrvatske stranke prava iz 1995. godine potvrdio njegovo isključenje i njegovih pomagača; on čak ni formalno nije više pravaš, kao što ni članovi te stranke nisu pravaši, iako si međusobno govore da jesu, kao što im i ljevica tepa da su oni “zaista“ pravaši, što je razumljivo, titoistička ljevica se tako ruga pravaštvu koje je zajedno s Franjom Tuđmanom uspjela uništiti jer je pravaštvo jedini “antibiotik“ za mentalnu psihičku bolest zvana “titoizam“.

Zanimljivo je također da je Predsjednik Tuđman optuživao Paragu za neofašizam dok je službeno bio od države priznat kao predsjednik Hrvatske stranke prava, a slučajno ili ne baš je u to vrijeme Anto Đapić Paragi iza leđa desnom ispruženom rukom “mjerio visinu kukruza“, međutim, kad je režim uz zaštitu specijalne policije i s oklopnim policijskim vozilima u Kutini 1993. oteo Hrvatsku stranku prava, čija se “konvencija“, koja po statutu Hrvatske stranke prava nije bila ni predviđena, održala pod portretom ustaškog poglavnika Ante Pavelića, zbog čega se Predsjednik Tuđman odjednom nije “uzrujao“, niti Đapića zbog toga kritizirao i napao, a nakon kutinskog puča vođa “vučjeg čopora“ i dalje se uživio u “mjerenje visine kukuruza“, naime, njegovi pristaše su i dalje pozdravljali fašističkim pozdravom, kao na pr. na splitskoj rivi 1997. godine, ali to Predsjednika Tuđmana nije smetalo što Đapić fašizira otetu stranku HSP, naprotiv, to mu je godilo jer se ljevičarski ekstremistički HDZ mogao na taj način u propagandi elegantno pomaknuti u političi centar, dok se za Đapićev HSP tvrdilo u medijima da predstavlja ekstremu desnicu. Tako je Anto Đapić odradio u korist Franje Tuđmana ono što je Fran Folnegović odradio u korist Strossmayera i cara Franje Josipa.

Kad bi članovi otete stranke HSP zaista bila pravaši, borili bi se za pravdu, da se ispravi nepravda oduzimanja stranke pravaškom članstvu, jer ako se Ante Starčević, na kojega se oteta stranka HSP poziva, za nešto zalagao, onda za pravice, za pravni sustav i legalitet, a ne za kriminal otimanja, ali, kaže se: Oteto – prokleto! Tako su i tzv. pravaši koje režim službeno priznaje, u stvarnosti prokleti, samo što toga nisu svjesni, ali ima vremena i za to; naime, čude se što nikako ne mogu doć na vlast, čak ni kao koalicijski partneri vladajućeg režima nikako da participiraju u vladi Republike Hrvatske; a kako će kad, jadni, nisu od naroda prihvaćeni, jer narod zna tko su izvorni pravaši, lažnjaci mu netrebaju; uostalom, birači radije onda odmah biraju HDZ nego nekog njegovog satelita.

Slijedeća zabluda koja je okupirala i tako zvane pravaše je zabluda o “ujedinjenju pravaša“. O čemu se radi?

Otkad je bio prvi pokušaj razbijanja Hrvatske stranke prava u korist vladajućeg HDZ od Franje Tuđmana, naime, 1992. kad je, usred rata, pored Hrvatske stranke prava osnovana još jedna stranka s pravaškim predznakom, i to Hrvatska čista stranka prava (HČSP) pod vodstvom “Tuđmanova pravaša“ Ivana Gabelice, udbaši su lansirali tezu o potrebi za “ujedinjenjem pravaša“, iako su pravaši de facto bili ujedinjeni u Hrvatskoj stranci prava pod vodstvom Dobroslava Parage koja je de facto bila pobijedila na parlamentarnim i predsjedničkim izborima iz 1992. godine, ali je HDZ-režim izvršio masovnu pljačku glasova, i krivotvorio izbore; na koncu je i predsjednik državnog izbornog povjerenstva, ujedno i predsjednik Vrhovnog suda, odmah nakon izbora poginuo u misterioznoj prometnoj nesreći, što je inače tipična udbaška namještaljka da se tako strada.

Kad ni osnivanje još jedne stranke s pravaškim predznakom nije pomoglo da se pravaški glasovi na izborima prepolove, Predsjedniku Tuđmanu je “puknuo film“, i odlučio se na drastične korake, i to montiranjem političkog sudskog procesa u staljinističkom stilu Dobroslavu Paragi odnosno pravaškom vodstvu, ali pošto ni to nije pomoglo, jer vojni tužilac nije dokazao da je Paraga imao namjeru srušit ustavni poredak, čak ni svjedočenje krivokletnika Krešimira Pavelića na tome suđenju u korist vojnog tužitelja nije pomoglo da Paraga bude osuđen na kaznu zatvora od 20 godina, tako da ga je Vrhovni sud RH morao, iako teška srca, osloboditi od bilo kakve kaznene odgovornosti, a ujedno je rješenjem Vrhovnog suda RH iz 1994. godine, kojim je potvrđena oslobađajuća presuda protiv Parage, HOS priznat kao legalni i legitimni dio HV, iako je Predsjednik Tuđman i tada, 1994. godine tvrdio da je HOS jedna “paravojna i neofašistička/neoustaška organizacija“. Međutim, i ptice na grani pjevaju da je HOS branio Vukovar, a Predsjednik Tuđman u to vrijeme pio votku s Borisom Jeljcinom i Slobodanom Miloševićem u Kremlju odnosno u Moskvi. (To su, dakle, povijesne činjenice, a ne rekla-kazala.)

Svjedok vojnog tužitelja Vojnog suda RH protiv D. Parage, krivokletnik Krešimir Pavelić je bivši član Predsjedništva Hrvatske stranke prava na čiji je položaj kao i na članstvo dao ostavku; nakon vojnog suđenja civilu Paragi je Krešimir Pavelić postao politički mentor jednom drugom otpadniku od Paragine stranke, nekadašnjem pravašu Draženu Kelemincu, koji je odmah nakon svog isključenja iz članstva Hrvatske stranke prava 1861. osnovao novu stranku s pravaškim predznakom, koja se danas zove Autohtona Hrvatska stranka prava; naravno, po poznatom obrascu je novi “pravaški predsjednik“ odmah nakon osnivanja nove stranke s pravaškim predznakom pozvao na “ujedinjenje pravaša“, i tu floskulu ponavlja iz godine u godinu. Dakle, još jednom da ponovimo: prvo pokušaš razbit stranku prava, onda budeš isključen iz njena članstva, i osobno osnuješ novu stranku s pravaškim predznakom koju državni ured odmah registrira, jer je cilj HDZ-a i SDP-a da pravaštvo u stvarnosti ne postoji; kako bi mogao bolje agitirati protiv Dobroslava Parage, novom pravaškom lideru je odmah u pomoć priskočio Krešimir Pavelić.

U međuvremenu se kao pojačanje “vučjem čoporu“ pojavio također jedan grlati koji je izdao Dobroslava Paragu; svojevremeno je taj javno u tisku, kada je izazvao raskol, pohvalio politiku Mate Bobana (stvaranje para-republike Hrvatske Republike Herceg-Bosne), i izjavio da za predsjednika jedino priznaje Matu Bobana (Prkačinov tadašnji predsjednik se inače zvao Dobroslav Paraga). Nakon toga će Prkačin sudjelovati na kutinskom puču, a nakon toga je došlo do obračuna u samom “čoporu“, naime, Prkačin je u zapadnoj Hercegovini izmlatio Đapića tako što mu je prilijepio nekoliko šamara, ali to je vjerojatno bilo onako od milja, jer evo ih opet zajedno u istom “čoporu“. Tako se “pravaši“ opet “ujedinjuju“. Neka im je sa srećom, jer vrijedne prati sreća, je'l tako.

Pored pravaških zabluda, ili zabluda u vezi pravaštva, ništa manja nije jedna druga zabluda, a radi se o tome da je HDZ navodno desna stranka, kao što je to vrlo rado volio tako tumačiti Andrija Hebrang. Međutim, nije podnio dokaze o toj tvrdnji, naime, po čemu je to HDZ bio devedesetih ili kasnije desna stranka? Jesu li možda komunistički partizanski ratni zločinci pravomoćno osuđeni? Je li HDZ stvorio uvjete da u RH postoji neka javno-pravna televizija koja bi branila nacionalne interese i interese javnosti kao u slučaju javno-pravnih televizija na Zapadu? Je li HDZ rehabilitirao političke zatvorenike savjesti odnosno žrtve komunizma, naime, prije nekog vremena je predsjednik udruge logoraša Golog otoka bacao letke u Hrvatskom saboru, upozoravajući na ignorantski odnos prema žrtvama komunizma i političkim zatvorenicima. Je li HDZ možda ukinuo Trg maršala Tita u Zagrebu? Je li HDZ, ako je navodno to jedna konzervativna stranka desnog centra, postavio bilo gdje u Hrvatskoj neki spomenik žrtvama komunizma? Je li HDZ, ako je desna stranka, zaštitio u društvu tradicionalne vrijednosti i nacionalno blago, poput obitelji, braka, mladeži, potaknuo demografsku obnovu stanovništva, stvorio uvjete da se može govoriti i pisati povijesna istina, ili štitio nacionalne interese u odnosu, primjerice, prema haaškom sudu ICTY odnosno optužnicama hrvatskim generalima? Zar je pošast titoizma, koja je zavladala u Hrvatskoj za vrijeme vladavine HDZ-a dokaz da je HDZ desna stranka? Glupima da, pametnome dosta!

Jedna daljnja zabluda je da je HDZ jedna hrvatska državotvorna stranka, da je HDZ navodno stvorio hrvatsku državu, ali o tome u slijedećem, III nastavku.

Goran Jurišić

» >

Od 456 stranih dragovoljaca koji su ratovali u Hrvatskoj, najviše ih je stiglo iz Engleske, ukupno 139. Od njih 139 poginulo ih je 15, a ranjen je 21. Iz Francuske je stiglo 69 dragovoljaca, 8 ih je poginulo, a 21 je ranjen. Iz Njemačke je stiglo 55 dragovoljaca, poginulo ih je 15, a ranjeno ih je 10. U Hrvatskoj se borilo i 27 boraca iz Nizozemske, 33 Mađara, 17 državljana SAD-a, 15 Australaca, 10 Austrijanaca, 7 Kanađana... Hrvatsku su branili strani dragovoljci iz ukupno 35 zemalja.

01 / Tahirovic, Assad - ( Australia ) - Poginuo za Hrvatsku
02 / Herman, Ivan - ( Austria ) - zarobljen, mucen i streljan - Ovcara - Poginuo za Hrvatsku
03 / "Meho" - ( Austria ) - zarobljen, mucen i streljan - Poginuo za Hrvatsku
04 / Jardas, Edmond - ( Belgija ) - Poginuo za Hrvatsku
05 / Gogov, Stojan - ( Bulgarska ) - Poginuo za Hrvatsku
06 / DeTomasso, Eric - ( Canada ) - Poginuo za Hrvatsku
07 / Pereversov, Ronnie - ( Canada ) - Poginuo za Hrvatsku
08 / "William" - ( Canada ) - Poginuo za Hrvatsku
09 / "Vlado"- (Czech Republic ) - Poginuo za Hrvatsku
10 / Fredriksen, Brian - ( Danska ) - Poginuo za Hrvatsku
11 / NEPOZNATI Engleski Vojnik - ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
12 / NEPOZNATI Engleski Vojnik - ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
13 / Arnold, Derek - ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
14 / Frame, Malcolm - ( England) - Poginuo za Hrvatsku
15 / "Frank" - ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
16 / Lambert, John (England ) - Poginuo za Hrvatsku
17 / "Mak" (England ) - Poginuo za Hrvatsku
18 / Mann, Anthony Grant ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
19 / McClutchey, Chris ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
20 / Richmond, Cody ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
21 / Rowley, John ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
22 / Skinner, Edmund( England ) - Poginuo za Hrvatsku
23 / Stallard, David ( England) - Poginuo za Hrvatsku
24 / Thomas, Christian ( England) - Poginuo za Hrvatsku
25 / White, Edward ( England ) - Poginuo za Hrvatsku
26 / NEPOZNATI Francuski Vojnik ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
27 / Gay, Dominique ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
28 / "Marcel" . ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
29 / Metral, Pierre ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
30 / Nicolier, Jean-Michel ( France )- Zarobljen, mucen i streljan - Ovcara - Poginuo za Hrvatsku.
31 / Pellay, Jean-Yves ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
32 / Pires, Francois - ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
33 / Roulet, Francois - ( France ) - Poginuo za Hrvatsku
34 / Jah, Mohammed ( Gambia ) - Poginuo za Hrvatsku
35 / NEPOZNATI Njemacki Vojnik ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
36 / Bieske, Constantin ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
37 / Buhner, Andreas ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
38 / "Cristophe" ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
39 / "Heinz" ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
40 / Herrer- Herker, Uwe - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
41 / Kolb, Andreas ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
42 / Linder, Thomas ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
43 / “Oliver” ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
44 / Schmidt, Jurgen - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
45 / Schteften, Hans - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
46 / "Stefan" - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
47 / Strassburger, Hans - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
48 / Von Besinger, Arnold - ( Germany ) - Zarobljen, mucen, i streljan - Ovcara - Poginuo za Hrvatsku
49 / Wiesenack, Hans - ( Germany ) - Poginuo za Hrvatsku
50 / " Gio" - ( Germany ) - Zarobljen, mucen, i streljan - Poginuo za Hrvatsku
51 / NEPOZNATI Madjarski Vojnik ( Hungaria ) - Poginuo za Hrvatsku
52 / "Janos" - ( Hungaria ) - Poginuo za Hrvatsku
53 / Crowley, Thomas ( Irska ) - Poginuo za Hrvatsku
54 / Mighero, Miko "Gino" ( Italie) - Poginuo za Hrvatsku
55 / Tilder, Johannes ( Nederland ) - Zarobljen, mucen, i streljan - Poginuo za Hrvatsku
56 / Van der Mast, Erwin - ( Nederland ) - Poginuo za Hrvatsku
57 / Fernandes, Alexandre ( Portugal) - Poginuo za Hrvatsku
58 / NEPOZNATI Skotski Vojnik ( Scotland ) - Poginuo za Hrvatsku
59 / Schubert, Christian ( Swizerland ) - Poginuo za Hrvatsku
60 / Wurtemburg, Christian ( Swizerland ) - Poginuo za Hrvatsku
62 / Borovoj, Albert ( Ukraine ) - Poginuo za Hrvatsku
63 / NEPOZNATI Americki Vojnik ( USA) - Poginuo za Hrvatsku
64 / McKenzie, Robert C - ( USA ) Poginuo za Hrvatsku
65 / Webster, Colette ( bolnicar ) - ( USA ) Poginuo za Hrvatsku
66 / Freel, David ( Zimbawe ) - ( USA ) Poginuo za Hrvatsku

Hvala Vam od srca, što ste stali na branik Hrvatske, koja je postala i vaša DOMOVINA. Nikada nećete biti zaboravljeni!